Bila jednom jedna…

women-talk-candidly-about-fighting-breast-cancer-video

U mojoj porodici je bila jedna tetka koja je iznad svega htjela da živi, ne radi sebe, nego radi malog djeteta koji će ostati u amanet nekim drugim ljudima koji  su rezervisani isključivo za njihovu porodicu. Šta je pogrešno što ljudi žele da žive za svoju djecu, a bore se sa teškim dijagnozama? Ništa, ali taj panični strah od smrti i nevjerovatna želja za životom se u nekom momentu preklope i bude što je suđeno. Kao gama zrak koji dodirne tlo zemlje, iščezneš u svoj toj svojoj životnoj formi i energiji, kao da nikada nisi ni postojao.

Ta, moja tetka, nikada nije uspjela da zapečati na čelu svoga djeteta svu ljubav svijeta, da ga zaštiti od neprilika koje su se kao bujica samo otvarale pred njim, da ga sakrije od rodbine koja ga nije mogla odgajati kao svoje dijete, nego kao posrnuće koje im se nametnulo poslije njezine smrti.

Ta, moja tetka, nije se uspjela snaći pred bolešću koja će joj puknuti pred očima kao gorka istina i rezultat prestresnog života koji nije uspjela da živi kako treba. Jer, prije nego što je uspjela da sazna i spozna veličinu i snagu bolesti, po rezultatima liječnika je bilo prekasno. Nestala je za manje od četrdeset dana, bez pozdrava, bez uputa za život, gola pred istinom da je usamljena u bolesti.

Rak, kako to okrutno zvuči! Ipak, mi živimo u vremenu rakova, guramo se kroz tjesan terarijum okruženi različitim životinjama, gmazovima i rakovima, provlačeći se kroz iglene uši maštamo kako nas neće neko od njih ujesti ili uštinuti. Ne pada nam na um da trošimo teško zarađene novce na neki preventivni pregled, nego to razvlačimo od prvog do prvog, kao da je to jedina vještina preživljavanja potrebna da nas održi na životu.

Ta, moja tetka, da je živa danas, vjerovatno bi nas zvala svaki dan, a polugodišnje ili godišnje bi nas tjerala da pregledamo bez straha i stida sve što je potrebno jednoj ženi, a da se ne osjeća da je to nešto novo ili da je tabu o kojem čaršija ne treba da zna. Ali eto, što bi naša prosječna i pomirena sa sudbinom bosanska žena rekla – Ako je sudbine, zaobići će me! I u tome stane sva naša filozofija brige o nama. Više i češće vodimo brigu o automobilima, servisirajući ih i godišnje registrujući, nego same o sebi..jer je to veliki trošak i jazuk.

I da završim svoju jadikovku još s par riječi….

Bila jednom jedna… moja tetka, umrla je u tridesetim od raka dojke. Nikad neću saznati kroz kakav strah je prolazila, ostavljajući po strani nade i snove. Danas, nakon toliko godina, pišem slomljenog srca, jer ona nije živa. Živa dovoljno da zagrli svoje odraslo dijete, njegovu djecu, da sjedi ispod drveta jasmina i uživa u starosti i buđenju proljeća.

Advertisements

Nakon četrdesete sve je jednostavnije

16730373_10154337176288008_204852019244994911_n

Prošli mjesec  sam ušla u četrdesete. Pripadam generaciji X kojoj je ukraden doslovno dio mladosti do dvadesete godine zbog rata koji nam je podjelio život na onaj prije i ovaj sada.

S ponosom mogu reći da sam  prvenstveno zahvalna na ovim godinama. Imam zdravlje kakvo imam, maltretirala sam sebe i svoje tijelo i ono mi sad samo vraća istom mjerom nakon godina nepažnje. Psiha povremeno prošišti kao pretis, ali to sve ide u radni staž. Imam i izraženije bore, koje me prate od vrtićkog doba. Imam iskrenih prijatelja dovoljno da mi jedva stanu na prste jedne ruke. Imam žive roditelje i sestru. Imam dovoljno radnog staža  da ulazim u seniorsku ligu i da mi nove kolege govore “Vi”.  Imam dvoje divne djece i muža koji trpi moje oscilacije u raspoloženju i modnom izričaju. Imam brdo želja i pozdrava. Imam tonu knjiga koje želim da pročitam i listu destinacija na koju želim da otputujem sa svojima. Imam divna sjećanja na neke ljude i događaje, loših se samo sjetim kada me poklopi val govana. Kad vidim šta imam, osjećam se bogato i još sam sretnija kad shvatim da su to sve stvari koje nisu opterećene materijalnim momentima, već divnim ljudima i događajima. Imam dovoljno ljubavi da mogu roditi i voljeti još jedan par blizanaca i biti budna, ljuta, ponekad na rubu da se ubijem, ali sigurna da mogu izgurati sve nedaće koje dolaze nakon trudnoće. Imam brdo neuspjeha krunisanih uspjesima, kao zagorjeli obroci koji su vremenom postajali uspješna jela, torte, gurmanluci, divna drugarstva koja su započinjala kao najveća neprijateljstva, neuspješni projekti na poslu koji su krunisani uspješnijim i boljim, iznenadna putovanja koja su završavala ludim doživljajima. Imam, volim, grlim, radujem se!

Imam četrdeset godina i nadam se da ću imati još četrdeset godina i volju da pišem da osamdesete nisu nove četrdesete, a sad sam u prilici da kažem da četrdesete definitivno nisu  nove dvadesete, jer sa dvadeset si drčan, brži ti je jezik od pameti, napaćen si, nemaš izgrađen identitet, nesretno si povodljiv, nesiguran, nisi pošao ni došao, okružen ajkulama od prijatelja, bez banke u džepu, sa brdo ispita, sa malo kilograma i bora i sa još manje samopouzdanja, tako da ne postoji niti jedan dan ili dogadjaj u životu gdje bih se vratila.

Četrdesete ti naprosto pružaju sigurnost. Ti si kapetan svoje lađe koji čvrsto stoji na palubi, iako gleda u horizont koji često nije vedar. Sam procjenjuješ kada želiš da razviješ jedra i ideš dalje. Rasterećen si kofera prošlosti u svakom smislu, izgrađen si, siguran u sebe i manje spreman za raspravu i svađu. Strpljiviji si, daješ si priliku da više puta razmisliš o svemu, jer si kroz greške naučio da vučeš ručnu, pažljivije biraš sagovornike i prilike gdje želiš da se pojaviš. Manje juriš da se dokazuješ, radije biraš mir i uživaš u samoći. Sa četrdeset se ne furaš više na punk i ne šminkaš kao rakun, ali se rado sjećaš tih godina. Shvataš da ti sasvim dobro stoji malo sjajila za usne i maskara,a sve preko toga postaje višak. Sa četrdeset žudiš da promjeniš sebe na bolje, da uvedeš petnaest dobrih životnih navika, da više spavaš, ideš na neki trening, da si češće sa porodicom, da se više smiješ, da si isključeniji i manje dostupan a više u dodiru sa prirodom i tišinom. Želiš da si u društvu pametnijih i smirenijih od kojih možeš da učiš i apsorbuješ. Želiš da imaš kreativan hobi ili dva. Želiš da dan traje 48 sati, kako bi češće bio s porodicom, a manje na poslu. U ovim godinama prosto si zreo da radiš veličanstvene stvari i da ponovno procvjetaš.

Da, četrdesete nisu nježne prema ženi, ali su mudre i dostojanstvene. Neke smo dobile priliku da postanemo majke, pa sa manje brige možemo da čekamo prokletu menopauzu. Da, kolagen nas napušta i koža nam je manje elastična. Da, kosa nam je prošarana sjedima i očni kapci su  nam labaviji. Da, naša figura i držanje ne odgovaraju dvadesetogodišnjem tijelu i duhu prosječne djevojčice, ali naša mudrost i šarm su neuporedivo slađi i poželjniji.

Sa četrdeset, u poređenju sa dvadeset znate šta ne želite i koga ne želite da vam se desi u životu!

Zar to nije dovoljno dobro?

Hajde da pričamo o nečemu drugom….

Danas biram da šutim, da sredim misli u glavi. Jer, to je to, nema više, gotovo. Shvatiš da nisi luda, da je sa tobom, zapravo, sve u najboljem redu. I onda onaj neželjeni bol u stomaku, nesigurnost, šta će reći ljudi, kako ćeš ti to iznijeti, kako će on to podnijeti, kako razbiti začarani krug.

employees_secretly_unhappy

Od malena nas uče mnogim stvarima, ali kad dođe ljubav, srce hoće kroz zid, pa makar crklo. I tako, od adolescencije, prvo on tebe neće, jer ne  zna ni ko si, a ti zaljubljena, pa onda on tebe hoće, ali ti njega nećeš, jer on je šmokljan i tako. Počeci su uvijek nesretni, zar ne? Nekako smo u početku uvijek nesretno zaljubljeni i na ivici da umremo zbog tog neprihvatanja. U tome nekako prođe adolescencija, te ranjive godine, kad baš ne možeš da pričaš ni sa kim o tome. Ne razumiješ hemiju mozga koja ti se dešava.

Vremenom, ljubav zreli, počinje da bude stvar srca i uma. Ali srce uvijek traži svoj trofej. I onda umijemo biti okrutni, neko nas slomi, nekoga slomimo. Od trofeja ponesemo nesigurnost, anksioznost, strah od zbližavanja, preispitivanje, ali idemo dalje.

Pitanje je, da li um ide dalje, da li je hrabar dovoljno da doraste velikom zadatku razlikovanja ljubavi od nasilja? Bojim se, tek nakon gorke spoznaje. Predatora nije uvijek lako prepoznati, ali vremenom se otkrije. Shvatiš da te cima svakih malo, provjerava ti rečenice po dvadeset puta, pita te ko ti je ova ili ovaj, jeste li drugovi, hoće odmah da te ženi, kupuje ti stvari, a onda padne kulisa i krene predstava. Pomalo se mrgodi, kroz stisnute zube nešto sebi govori u njedra, ima ludački pogled, traži svađu, dovodi te u situaciju da misliš da si luda, udalji te od društva, uništi ti socijalni život, dobro mišljenje o sebi, načne ti zdravlje, počne latentno prijetiti, kad vidi da je pretjerao, malo se umiri, pa opet. Na kraju, ako si dobre sreće i sudbine, nađe još jednu djevojku da se liječi, pa onda ti prijeti šamarima i batinama i na kraju, kad se to desi, shvatiš da te je odvezao s lanca i da si slobodna kao pas. I to jedan sretan pas!

Period oporavka je jako dug, jer nas niko nije naučio, prvenstveno, kako i koga da volimo, pa onda kako sebi da oprostimo. Vraćamo se često na traumu i mrcvarimo sebe, ali i ta trauma ima rok trajanja. Ona je u otpuštanju iste, u praštanju sebi, u prihvatanju činjenice da se to moralo desiti i da se to nikada neće i ne treba ponoviti za životnog vijeka. Savladati traumu znači prihvatiti sebe kao zdravu osobu koja je povratila samopouzdanje, osobu koja se samozacjelila, osobu koja nije odustala od ljubavi koju zaslužuje.

Ako vam je neko nanio bilo koju vrstu boli, otiđite. Nije sve što komšija ne vidi u četiri zida, a čuje kad vas sretne u haustoru ili na ulici, pa da vam je opravdanje da će vas stići bruka. Ako imate djecu, uzmite iz za ruku i bježite glavom bez obzira. Niko nije gospodar vaše sudbine do vas samih. Ne ucjenjujte se sa krovom iznad glave, ako ručate batine i djeca vam idu uplakana u krevet, brinući se hoće li vas ujutro vidjeti živu ili vi njih. Oprostite sebi na pogrešnom izboru, jer često se prvo desi pogrešan izbor, pa tek onda pravi, ako ste naučili gorku životnu istinu. Pričajte s nekim, plačite, dozvolite da strah izađe iz vas, radite to bez stida i dugo, dok suza ne nestane, a onda zdravorazumski počnite razmatrati opciju bijega. Potražite pomoć pouzdanih, pa makar i bili dobronamjerni stranci, ako niste finansijski samostalni ili vas porodica ne želi. Jer, zapravo jednog dana se može desiti da ćete datum kada ste pobjegli od zlostavljača slaviti kao novi rođendan. Zlostavljanje nije ljubav, to je patologija duboko uvriježena u osobe koje možda i nisu povremeno svjesne svoje mračne strane. Ne prihvatajte polovična rješenja, prvo u vezi, a onda u braku. Ne može jednu noć karate, a drugu kama sutra. On vas ne tuče ili omalovažava, jer vas voli, nego zato što ga to, duboko u njegovoj slomljenoj ličnosti, zabavlja i ispunjava.

ON VAS NAPROSTO NE VOLI, POMIRITE SE S TIME!

Otiđite dostojanstveno, ako treba istrčite iz veze kao gnu kojeg ganja lav i srušite sve mostove koji vas mogu povezivati. To niko ne može da uradi za vas. Niko ne može da uđe u vašu vezu i život i izvede vas iz problema. Vi ste ključ i ne dozolite da se nakon X  pokušaja slomite u zahrđalom katancu. I stvarno je istina, vrijeme uistinu liječi mnoge rane, ali nas i uči mudrosti srca.

Imala sam priliku da upoznam iz bliza zlostavljača i vjerujte, jedva sam pobjegla. Kada vam jednom stomak kaže da nešto nije u redu, onda ništa nije u redu, ali barem je s vama sve okey. Ne dovodite se u situaciju da vas ubjedi da ste poludjeli ili da umišljate. Ne dozvolite bakteriji da izjede zdravo tkivo.

Volite same sebe, svaki dan, kažite si nešto lijepo, glasno, pohvalite svoj dobar izgled ili ručak koji ste napravile. Budite dobre prema sebi i pravite dobre izbore. Pričajte o problemima, jer to je znak da ste emotivno inteligente i sposobne da volite i primate ljubav. Jer jednog dana kada bez straha ostavite telefon na stolu, kompjuter upaljen sa nalozima i šiframa, kada ujutro ustanete bez straha od optužbi, standardno umorne od briga koje život donosi, onda znajte da ste napravile odličan izbor i da živite dostojanstvenim životom.

U strogom povjerenju…

aa4b9996d2bee67e9f296c210cfcc9a8

Cijelu noć nisam spavala i to nije vic. Nisam rješavala tuđe probleme, nego sam provirila kroz rupicu ograde koju sam izgradila između same sebe, potrgavši tako ratio i emocije na dva fizička lica, koja su u službi opstanka mene i moje porodice.

To što ne spavam više nije pitanje –  koliko dana, jer postoje i periodi kad se potpuno komiram i ne želim da ustanem, znajući da me čekaju problemi. I to nije slučaj koji se desio danas zbog mjesečeve mijene ili nekih drugih planetarnih aspekata. Budna sam, jer mi neda da spava ta čudna boljka koja me u vakat sabah-namaza natjerala da se savijam i plačem u sigurnoj tišinih svojih koljena, tačno dok se komšinica iznad mene u istom  ritmu savijala i padala na sedždu u zahvalnosti na još jednom jutru kojoj je Gospodar svjetova omogućio da bude živa, zdrava i ispunjena. Ona prezahvalna – ja bezdušna!

Plakala sam bez razloga, sa razlozima, sa brdo razloga, nekontrolisano, opušteno, dopuštajući sebi da budem tako jadna, očajna, istravljena i možda najviše zabrinuta. I svaki put kad sebi spomenem odgovornost i zabrinutost, nastavim da plačem.

Sjetila sam se šta psihijatri savjetuju ovakvim biserima poput mene, a koji već dugo boluju od insomnije, a to je da se ponašaju kao da je dan i da nastave da rade ono što bi radili u vrijeme kad su na poslu, u kući, kupatilu i slično. Od svega toga ja sam zamjesila beskvasni kruh, napravila čaj i sjela malo da otplačem, jer to je od jutros dio moje rutine. Da me nije strah  i žao da probudim ukućane, vjerovatno bih se kupala pod umanjenim pritiskom sarajevskog vodovoda i tražila put niz slivnik da izađem iz ovog stanja.

Plačem kad više ne mogu, kad sam iscrpljena, kad mi nedostaju ljudi koji su umrli i ne mogu da prihvatim taj gubitak i nakon dvadeset godina, kad sam nesigurna, jer me je okolina takvom napravila, kad su mi djeca bolesna, plačem kad mi prijatelji odsele na drugi kraj svijeta, plačem – jer nije sramota. Jutros dodatno plačem, jer ovakva kakva jesam totalno sam beskorisna sebi i  svojim najbližima.

Tišti me što ne mogu da izađem iz ovoga, što ne mogu onima koji su me doveli do ovog stanja reći da je bilo dosta i jednostavno otići. Tišti me to što se osjećam kao samohrana majka, dok suprug odgaja dvoje male djece i kada povremeno zalutam u park gdje on boravi sa njima, isprate me osuđivačkim očima sve tete i nene koje čuvaju unuke i djecu. Tišti me to što drugi koji me pitaju šta je po profesiji, počnu da se ibrete kad čuju da je „neki“ aviomehaničar sa dugogodišnjim radnim iskustvom, a ne može se zaposliti kao pilot i ne zna popraviti auto. Za takve, još jednom, avion – aviomehaničar, helikopter, vjetrenjača, nešto što ima veze sa lopaticama, iščitavanjem procedura na engleskom i slično. Hvala! Tišti me što nemam cilja, kratkoročnog, a imam nevjerovatne i nestvarne želje za budućnost, kako za nas – supružnike, tako i za našu djecu.

Jutros sam odlučila da odapnem strelicu između dvije planine u želji da ih opet spojim, srce sa umom, strah sa hrabrošću, strepnju sa pozitivnim iščekivanjima, tugu sa radošću. Jutros sam odlučila da podignem bijelu zastavu i da kažem – izgubljena sam, a opet sam spremna da budem pronađena. I to je u isto vrijeme zastrašujuće i oslobađajuće, kukavički hrabro, iscjeljujuće…Jutros sam odlučila da pokažem najranjiviju stranu sebe onima koje će to možda obradovati, ali ne za dugo, jer će  se prepoznati u mojoj boli, brizi, nesanici, suzi, jer sve je to univerzalno i ništa nije moje, nego naše, zajedničko, podjeljeno kao jutarnji kruh međ’ gladnim siromasima.

Zahvalna sam svima koji me drže među živima, zovu, pišu i stidljivo me kontaktiraju nakon dugog neviđanja. Zahvalna sam i ovoj aždaji koju sam jutros morala da izvedem i išetam po stanu, pa je nakon nekog vremena koketno podvila rep i vratila se u svoj kavez. Zahvalna sam što sam i dalje funkcionalna da napravim doručak, uđem pod tuš i maskiram ovo lice ratnim bojama „hrabrog srca“ i što na kraju i ja mogu Gospodaru svjetova povjeriti  da ne mogu više da budem jaka, kada se to možda od mene najviše očekuje.

Za one koji me tek sada čitaju, kažem – dobro jutro, dobar dan i laku noć, gdje god da ste!

Priznajem, dakle postojim!

„Ako priznam, hoće li mi se pola dodati?“

30fb54ab05715756319a5ab78b17fdb2

Priznajem, mislim da sam na dobrom putu da se izliječim od anskioznosti koju imam od kako sam rodila djecu. I to nije jednostavno. Kao parazit koji uđe pod kožu i bocka, podsjeća te da si živ. Povremeni osjećaj da bi radije i umro od stida, od vala nelagode koji dolazi od nekud i čini ti kožu tjesnom i neprijatno toplom.  Aksioznost je neželjeni gost koji te oštrim bolom u grudnom košu napominje da si ozbiljno živ, a povremeni prekidi rada srca nose valove panike, kao utopljeniku na otvorenom moru. Umireš od straha, a nisi umro. Leptirić štitne ti steže grlo kao profesionalni obica koji se baca na žrtvu udarajući u neki damar brzinom svijetlosti, tako da ti se noge i ruke baš počnu znojiti i oduzimati u sred gradske vožnje, pa i ono auto koje si do jučer sa zviždukom i sigurnošću vozio, rado gledaš parkirano ili uopšte ne upravljaš njime. Jer tako je bolje, sigurnije…

Priznajem, nakon poroda se nisam usuđivala da izlazim sa dvije bebe vani, jer nisam znala da li imam snage da uđem u tijesan lift, rasklapam ogromna kolica i da se šetam pod sunčevim svodom sa dva majušna smotuljka, nego bih se osamljivala i kao navijena vodila dnevnik, kuhala, čistila, presvlačila ih i čitala. Priznajem, od sviju sam se udaljila, kada mi je najviše trebao neko, prijatelj, majka, sestra, neko, niko! Htjela sam u svemu da sama uspijem, da mi mati ne dolazi iz daljine, kako bi meni, već matoroj majci pomagala u podizanju djece, kuhala i peglala im gegice, nego sam gledala da to treba da bude moja stvar. I uspjela sam – ostala sam jebeno sama! I znala sam zbog toga često zaustaviti plač koji je trčao uz grlo, kao krik uz planinu. I zaustavljao se tik uz vrh ledenog brijega, u strahu da ne pokrene lavinu i da ne privuče pažnju drugih, bojazan da ne otkriju da ne mogu sama i da mi ne priskoče u pomoć…

Priznajem da nije bilo ni jednostavno kada smo u jednom momentu moga porodiljskog suprug i ja ostali totalno švorc, neočekivano i nespremno. Ali to nije nikada zaljuljalo naš mali brod u kojem se, smatram, sretno i danas vozimo. Jer, da je naš brak stasavao na tim vrstama interesa, vjerovatno bismo se davno raspali i razišli. Nikad nismo više šetali, pričali, bili s djecom, čitali knjige, smijali se i strahovali kao golubi pod šupljim crijepom. Nikad se više nismo divili jedno drugome, bili uporište kad jedno padne, da drugo izroni i pričuva strah i tu sam strašno ponosna na nas.

Priznajem, izgubila sam neželjene, ali i željene kilograme, kosa mi je opala, a i na određenim mjestima sam imala i „rupe“, jer sam od stresa i straha izgubila snopove kose.

Priznajem samoj sebi da sam previše očekivala od sebe same i samu sebe dovela do ruba očaja i vratila se nazad. Prihvatila sam vremenom da se majčinstvo ne rodi odmah sa prvim uzdahom djeteta, nego se razvija vremenom. Uvidjela sam da sam sebe počinješ majkom zvati onda kada tvom uhu postane sasvim prirodno da ti to uistinu jesi. I nije istina da si nužno iste sekude u njih do kraja života zaljubljen. Ti se u njih zaljubljuješ, vremenom i onda…jednostavno počinješ očajavati da nisi najbolji u toj ljubavi.

Priznajem da često ujutro kada ulazim u lift imam bojazan da će mi se nešto desiti i šta će biti sa mojom djecom, pa prizivam radosne misli i sebi govorim da je to samo osam sati i da ćemo opet biti skupa.

Također priznajem da nisam hrabra kao prije. Više u meni nema siline, nema impulsivnosti, nema onog glavom kroz zid! Postojim ja i ono da moram razmisliti stotinu puta prije nego nešto izgovorim…jer imam odgovornost prema onima kojima se vraćam kući.

Priznajem također da bih nekim ljudima rekla mnoge neizgovorene riječi, pa kud puklo da puklo, ali život je takav, zavrne ti ruku, pa šutiš i pustiš da vrijeme i strpljenje kojem su te tovili cijelog života urade svoje. Ali opet, puštanje jezika mi neće vratiti dobro zdravlje, kosa mi neće postati bujna, nokti njegovani,  a muž i ja sigurno nećemo dobiti na Bingu i otići na putovanje oko svijeta.

Priznanja ove vrste ne donose nikakve nagrade, ali donose unutrašnji mir, oprost zbog neznanja, donose želju ka zacjeljenju i zatvaranju  bolnih razdoblja u životu, makar kautacijom onih djelova zahvaćenog tkiva koje smo zbog teške bolesti morali odstraniti.

Priznanje je prvi pokazatelj da želimo da krenemo naprijed, da radimo na sebi, da ozdravimo bolesne misli i strahove. Strahom protiv straha! Priznanjem sam na korak do uspjeha da povratim sigurnost u sebe i da otpustim strah.

Zbogom krasna dušo…

Sad spavaj dječače mirno,
negdje u hladu narova drveta,
baš kao u snu koji si već davno odsanjao,
između života i smrti,
listajući korice Alijeve knjige,
prenuvši, spreman da još jednom prigrliš svijet…

222286_7047348007_2401_n

Postoje ljudi koje poznaješ cijeli život i njihova smrt vas pomjeri, ali ne promjeni previše, ne zabrine, ne rasplače. Postoje poznanstva u životu, kratka, ali divna, koja vas promjene za cijeli život. Tako je bilo i sa čika Salihom. Baš kada mislite da vas nema šta specijalno iznenaditi i da će jedno novogodišnje putovanje na istok biti samo putovanje, desi vam se cijeli igrani film, sa elementima komedije. Prosto ne želite da spavate, želite da ste svo vrijeme budni, da hodate, kupujete, razgledate starine, pozirate u pustari, pušite nargilu i ispijate istočnjačke kafe i sok od mljevene metvice.

U tom svemu plijeni pažnju njegova pojava. Nisam sigurna šta je on mojoj Pepoj, stric, tetak, ali nikako otac, jer njegove cipele, farmerice, poluistrpana košulja, kapa, vjerujte, ne znate gdje prije da pogledate, govori o osebujnom čovjeku koji brine o svom izgledu.

…I dok pišem idu mi suze na oči i puštam da mi ručak zagori, a sad bi mi možda rek’o – Hajde Pepa, pa nisi Ana Ugarković, a kad smo već kod nje, Vijeko Kramer ima bolje recepte. Drži ste ti domaće kuhinje, a ja sam baš neki dan kupio finu teletinu i kupus, pa polako!

Postoje prijateljstva koja nastanu kraj turbeta slavnog Salahudina u dalekom i ranjenom Damasku i nekako, nisu spremna da umru, ona i dalje žive u duginim bojama suza.  I u njima on, plavooki kicoš, vitak, s jednom rukom u džepu, dok drugom maše i afektira kao da je italijan. I uvijek kad razmišljam o Damasku, vidim nas kraj zidina blizu pijace, kako zagledamo pačvorke kao seoske mlade, dok se oškoperno cjenkamo sa trgovcem kao pjetlovi pred borbu. Malo nam je dan da prepipamo svu srebrninu radnji, nježno poliran ahat sa Muhammedovim imenom, smaragde sa pričama prepredenih trgovaca, svilu marama i stolnjaka, malo su nam dva života da opasamo istok i zapad ovog kratkog poznanstva, suza radosnica, krugova dimova nargile u katoličkom kvartu grada, malo nam je grbljena po autobusima između dva smijanja, malo nam je bilo, ali opet dovoljno.

Onaj ko je poznavao čika Saliha sigurno će plakati za njim iz svojih ličnih razloga i uspomena koje su djelili. Za mene će uvijek biti prvenstveno otac moje Selme, Asje i Jaska. Lafčina, po svemu. Prijatelj mladih ljudi, zalutalih, u nevolji. Nasmijan. Ispred vremena, pravi stilski jarac. Ekstrovert. Vrijedan divljena i vrijedan poznavanja.

Do skorog viđenja, negdje na prašnjavom putu, između Damaska i Ammana.

Vaša Pepa

 

Sretan rođendan idiote moj voljeni!

Biti dobar ne znači biti idiot.
Biti dobar je vrlina koju bogati ne razumiju.

12ddaf6df67027d129b30986e09a6393

Ove dvije rečenice ocrtavaju njen karakter. Idiot, koliko je dobra i bogata kao osoba. Ko je ne zna, ne zna ni šta propušta, a to nije tek puko propuštanje bez kojeg se može živjeti. S ovim se mora živjeti, za ovo se mora boriti!

U ovakvom vremenu poznavati takvu osobu je kao da ste otvorili stranicu najljepše bajke. Bez foliranja, majke mi! Ona je idiot koji puno voli i puno daje. Takva je, tvrdoglava, nestrpljiva, direktna,  pravi osjećajni bik, željna da daje ljubav, a nebi je ubilo ni da je primi, načitana, nasmijana, posvećena… Mogla bih pisati, jer kad nekog voliš, epiteti su bezlični da obgrle takvu osobu. I da, ona je moja vrlo dobra prijateljica. Sad da mi ne zamjere neke drugarice koje volim, ali naše prijateljstvo je nastalo u poznijim godinama i lišeno je linčovanja i mladalačkih trauma.

Mi smo se stare zaljubile jedna u drugu.

To je osoba koja te neće iznenaditi ludom frizurom ili glupom fotkom da bi na sebe privukla pažnju, jer ona umije na svoj način da bude originalna. Napunio joj se kofer svega, a ona i dalje voli i neda se zbuniti. To je osoba kraj koje svaki muškarac ne može da stane, jer ona nije za svakog muškarca, nego za jednog koji može da je uzme za ruku i da se ne prepadne energije koju nosi kao uragan, a opet vješto kanališe kao električar kad razvodi struju kroz stan. Plahovita poput rijeke koja može da sruši i najjaču branu, brani životom ono u što vjeruje.

Volim je i otvoreno joj zavidim na njezinoj plemenitosti, jer je najnesebičnija od svih prijateljica koje imam. Prije par mjeseci mi je rekla da ozbiljno razmišlja da usvoji dijete. Prvo sam mislila da bunca usred prekida duge veze i planova da se seli iz države. Jer, ljudi se razočaraju u ljubav, pa putuju oko svijeta, piju godinama, bave se adrenalinskim sportovima, jure nemoguće, ali ona ne odustaje od jedne stvari – ljubavi. Ona to stvarno umije, bez neke patetike i padanja u nesvijest, da voli. I to znam iz prve ruke. Kada vidim kako moji klinci pojure s vrata da je pozdrave na bebećem, sjede u krilu, jure se uz ciku radosti oko stola, skaču, bacaju igračke u zrak, ja znam da ona može usrećiti bilo koju osobu na svijetu, jer je nasmijala djecu.

Draga moja ludo, želim da ovo naše prijateljstvo poživi gdje god se nalazile, jer u ovom momentu mi stotinu zajedničkih scena prođe kroz glavu. Naši izlasci u grad, polaganje ispita, naša vožnja kamionom kako bi se raftale na Neretvi, skokovi u bazen, koncerti, rođendani, šminkanje, navlačenje čizama preko oteklih stopala, toplog osmjeha na mom vjenčanju,  kuraženje pred porod, iznošenje beba iz bolnice,  priče s putovanja, sadnja malina i sličnih nebuloza kojima se nismo bavile, a mislile smo da i za to imamo vremena.

Prijateljstva su kvarljiva roba, pred prvim naletima bure umiju da se slome, kao i sve druge veze što se ostvare u životu. Naše prijateljstvo je pretprilo ispite na fakultetu, pijanstva, putovanja, prekide veza, sklapanje brakova, rođenje mnogobrojne djece, razvode, raspade, ali tu smo uvijek bile, ne svaki dan, ali kad god je potrebno, tu bi se  izmigoljio je tvoj veseli smeđi čuperak i tople oči da sve to obrišu.

Pišem ne samo u svoje ime, nego u ime svih prijateljica koje su s tobom bile kroz život i kojima si držala leđa u svim situacijama, a nadamo se i mi tebi.

Želim da ti život donese najljepše stvari, da te obori s nogu i još više. Želim ti prije svega – LJUBAV! Jer tvoje svileno žiće je od nje satkano!  Pažnju, osmijeh, toplu riječ…

Želim da ti se LJUBAV DESI, jer sve prije toga što se je dešavalo su bila zaljubljivanja, ali ne i istinske ljubavi, koje bi stisnule petlju i sve zbog tebe stavile na kocku.

Želim ti da se prepoznaš u mom blogu i shvatiš koliko si bila i jesi bitna kao drug, sestra i prijateljica mojoj porodici.

Sretan ti rođendan moja ti!