Da li inzistirati na motoričkim obrascima kod bebe?

10850296_10152518188973008_7546598900041727853_n

Po struci, a i po svoj prilici, nisam doktor, ali jesam roditelj. Obzirom da sam u prethodnom blogu pisala o vježbama koje radimo sa našom kćerkicom, koja ima brata blizanca, vrlo agilnog i spretnog u vremenu i prostoru, fizioterapeutica nam je preporučila da, obzirom da nije preskočio niti jedan obrazac motornog razvoja bebe, mu kupimo cipelice za prohodavanje, koje će mu oblikovati stopalo.

Radnje koje su prethodile

Naš sin je bebac koji je usvojio sve logične obrasce odrastanja i na kraju samostalnog kretanja kroz prostor. Kako sam već pisala u prethodnom blogu, naš stan je prilagođen našim blizancima, tako da su skoro sav prostor prisvojili u prešutnom ratu bez ispaljenog metka. Od obrtanja s leđa na stomak, do samostalnog pridizanja stražnice, ka puzanju u rikverc i plaču usljed zbunjenosti, samo je jedan od obrazaca kroz koje je prošao naš sin.

Samostalno dizanje glavice, pa bočno sjedanje

Od četvrtog mjeseca su klinci na podu. Onako, mlitavog držanja, obzirom da je kćerkica imala 2200gr, a sin 2400gr, petominutni trening mene tvrdoglave majke je ličio na to, da su morali da leže na stomaku, preko zarolanih ručnika.

bolje držanje

Kćerka je spavala kao princeza preko ručnika, dok je sin vremenom počeo da duže drži glavicu iznad smotuljka. Vremenom je on pokazivao veći interes za samostalno držanje glavice, pasivno sjedenje, koje se vremenom pretvorilo u ljuljanje naprijed-nazad, da bi dohvatio igračku, koja stoji ispred njega.

Noćni plač

Još jedan od obrazaca  dnevnih aktivnosti, bočno dizanje se pretvorilo u klečanje, koje je vodilo ka puzanju. Bočno dizanje nam je bio alarm da spustimo madrace na krevetu na najnižu moguću tačku, da se dizanje u stojeći položaj uz ogradicu nebi pretvorilo i u slobodan pad. Sad zamislite kad tako jedna mala glavica od puzanja, ustajanja, uzimanja igračaka samostalno, prebacivanja istih iz jedne u drugu ruku, kretanja uz namještaj, prevladavanja velikih razdaljina kroz stan, misleći iz sobe u sobu, prebaci u svoju glavicu i plače neutješno po sat, do sat i pol. Odgovor je jednostavanpusti me na miru, sjedi kraj mene i čekaj da se umirim. Danas sam puno naučio! Vrijeme je da to zapečatim suzama.

Puzanje

Zašto pišem o prethodnim obrascima i vraćam se na puzanje. Ako već stručnu osobu pitate da li je puzanje bitno, dobit ćete potvrdan odgovor. Bitno je i bitno je da ga beba ne preskače. Puzanje samo po sebi bitno za jačanje kičme. Preduslov da dijete puže je njegovim samostalnim dizanjem na ručice, kao i dobrim držanjem glavice, kao kad radi ženski sklek.

DSC_0698

Vremenom se beba pridiže na koljena, ljulja naprijed-nazad i kreće u akciju. Mi smo se baš zabavili dok nam sin nije propuzao. Rikverc puzanje pod stolom ga je brinulo i dovodilo do suza, a onda spoznaja da može ići naprijed, ličila je na radost malog krokodila. Najveću radost mu predstavlja kad neko od nas puže s njim kroz stan, a ja mu skidam kapu, puzanje i nije neka zabava za naša koljena. Dok puže bebi se vježba čulo vida, a tako i kognitivne spoznaje, prema tome, ako je bebac u kući, na koljena i provedite ga kroz stan!

 

Stajanje i senzomotorna inteligencija

– Vidi mama ja stojim sam!

DSC_1036

Tako je izgledalo prije par sedmica dok je sin držao igračku, kojeg zovemo Zlaki, od milja, po našem drugu, ne shvatajući da on zapravo stoji i da mu je Zlaki jedini oslonac. Momenat spoznaje da se ne drži ni za šta drugo, do za uši igračke, izgledala je kao kad Kojot pada s litice, u ovom slučaju, u čučanj. Svakako na sinu primjećujemo razvoj senzomotorne inteligencije, a to se očitjue kroz kombinaciju pokreta i svjesnosti da kad se igramo taši-taši tanana, on lupka dlanovima, kad kažemo bravo, također, onda kroz vađenja igračaka iz kutije, ili vraćanja drvenih životinjica u kuću, te pri oblačenju i svlačenju, gdje se osjeti olakšanje.

Kupovina cipela

Da bi cijeli proces zaokružili „kako treba“, kupili smo mu Cicibanke. Ima tu sad nekih super brendova, ali mi smo puzi kupili cipele za puzanje i nemamo srca da ga po cijeli božiji dan držimo zarobljenim u cipelama koje, po stručnom savjetu, omogućavaju pravilan razvoj i posturu, bar na našim prostorima, dok čitajući strane blogove, stručnih osoba, također, možete pročitati da dijete što više treba da je boso i da samostalno razvije stopalo. Mi se trudimo da stojimo između dvije škole, nastojeći da ne uvrijedimo različite škole, a i da ne maltretiramo dječija stopala.

DSC_1021

Advertisements

Stigli smo do uspavanki: Mama voli bebu ili baba?

beba voli babu bos-vert

Pjesmica/uspavanka, prevedena i prilagođena na više jezika, na našem podneblju je do nedavno bila dostupna u srbijanskoj verziji. Simpatična, pjevljiva i lako za prepoznati najmlađima, postala je i vrlo draga pjesmica među roditeljima, tetkama, tetama-čuvalicama, …

Prije par dana je podignuta nova verzija i to na bosanskom jeziku.

Nakon toga slijedi salva negativnih komentara na društvenim mrežama.

I tako, odlučih da poslušam i vidim za sebe čemu sav taj „hejt“…

Ne postoje jezičke barijere za nas sa ovih prostora, pa ni za naše bebe, bilo da su rođene u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj… Vrlo je jednostavno – Mama voli bebu, beba voli mamu…tata voli bebu, beba voli tatu itd. Čemu bosanska verzija? Odgovor – pokušali smo da budemo smiješni, kao Nadrealisti.

Realno, jednom su bili neki Nadrealisti. Jednom su oni uspjeli da budu smiješni i nikad više ta vrsta humora  nije se vratila na ove napaćene prostore. Doduše, bilo je jadnih pokušaja  za “revival “ istih, sa obe strane Drine.

I kako su se završili ti pokušaji?  Pa rekoh, jadno.

 Babo, bolan, ba, beba voli babA? – Treba li uskoro očekivati „prepjev“ ove uspavanke prilagođen različitim djelovima i različitim lokalizmima Bosne i Hercegovine?. Ako već mora biti tata/babo, onda nek beba voli babu ( ne misleći pri tome na babu/nanu/nenu ).

Mislim, malo gramatike neće škoditi ili mnogo tražim?

Dalje, dječija soba “prilagođena” samo za BH tržište – fotografije  turističkih djelova Sarajeva, saz, bosanski ćilim, tespih i fes. Jedino ako je autor , ove „prilagođene“ verzije, u šta čisto sumnjam, radeći na njoj, gledao u slike begovskih kuća prošlog stoljeća, gdje su se pobrojani predmeti mogli naći u određenim sobama, gdje su se okupljali gosti ili kasnije, vremenom, gdje su se te sobe čuvale kao mali muzeji bosanskohercegovačkoj tradiciji – ukrašene ručnim radom, seharama, nošnjama, mangalama, i sličnim detaljima.

Sve je to divno I krasno.Osim … Ljudi, govorimo o DJEČIJOJ SOBI I USPAVANCI.

I gle paradoksa, čemu stranci dolaze u BiH diveći se i poštujući, biva izvrgnuto podsmjehu i sprdnji na društvenim mrežama.

Nažalost, s pravom, dodaću.

Tako smo mi sada našim komšijama, definirali sebe u nekoliko riječi i još se traži od nas da se ne ljutimo. Pa nećemo se ljutiti onda kada mi sami sebi ne budemo predmetom sprdnje, ukratko. I zašto ne prilagođavati ovu pjesmicu na bosanski? Ali na BOSANSKI!

Srbijanska verzija nema trunke sprdnje sa svojim jezikom. U njoj ne možete čuti :” ‘alo”, “bre”, “šta je?”, roditelji komuniciraju uljudno, gusle ne stoje u uglu dječije sobe, ista nije zastrta ćilimom, a šajkače – šubare kao ni brojenica nema.

I tako, pogledah video, shvatih čemu negativni komentari. I dalje mi nisu jasni niti me interesuju motivi, namjere, ideja  kreatora ove jadne verzije.

I nemam problema s tim.

Ono sa čim imam problem jeste pokušaj da shvatim sve one koji su sa ovih prostora BiH i danas, decembra 2014. godine, bez imalo kritičke misli bivaju zabavljeni ovakvim …stvarima.

Kako odgojiti dijete?

mafija

Zašto dvojiti kako da odgajamo djecu? Neka budu bolja od nas, svakako! Neka više vole, a manje se vode negativnim emocijama. Neka ih nije sramota da pokažu sve što umiju, a ono što ne umiju, da, za početak, isplaču. Dragi prijatelji, nije izazov odgojiti egocentrika ili monstruma, nego dijete po mjeri djeteta. Ne super-dijete, ne super-zloću, nego super-dobricu.

Mama Eda

Kod mene nikada nije bilo dvojbe, niti sam razbijala glavu, ako budem imala klince, kako ćemo ih odgajati.

Nemjerljiva je snaga negativnih događaja, koji buduće roditelje ponukaju na razmišljanje:

– Možda su moji pogriješili što su me ovakvim/ovakvom odgojili?

– Šta da sam dobio/la špicn-laktove ili bio/la bezobrazniji/a?

– Zašto se bojim?

– Zašto nisam zadovoljan/zadovoljna, iako sam nekog povrijedio/la?

Gledam ih kako rastu, moja dnevna doza dopamina, serotonina, adrenalina, sve te hemije koja stoji u moždanoj apoteci i biva razlog moje veće želje da budem bolja nego što jesam, umijem, pojmim, napajajući se besplatno, kao imela na zdravo drvo, kradući im eter oko utapkanih, malih tijela, koja se migolje na prekrivaču, stvarajući prve odbrambene mehanizme, šireći nesigurno krila, poput Džonatana Livingstona.

Neka ih, neka budu dio nas, a opet svoji.

Prije bih rekla da je veći izazov odgojiti plemenito i dobro dijete, nego ga pretvoriti u goropadnika.

Ne hrabri dijete glupim, ne podstiči dijete da jedino misli da je lijepo i da mu više ništa ne treba! Trebaju mu upravo ta krila, nevidljiva, koja ne vidiš da izrastaju u njegovoj mašti, baš na leđima, između lopatica, široka, prozirna, nejaka, a opet spremna za let. Poguraj ga da poleti, pa neka i padne, ali svaki dan napravi da vam bude izazov, bajka! Pronađi magičnu prašinu Palčice i prstohvat prospi po tom čudu koje se rodilo i spremno da izađe iz gnijezda. Uvedi ga u svijet mašte, ako sam/a ne umiješ, onda dopusti po prvi put da ti mašta radi.

Zagrli me, jer mi treba!

Upitaj svakog za neki savjet, ali ne pretjeruj. Dva oka u glavi nisu ista, tako i naša dva djeteta su planete za sebe. Savjeti od ljudi su često dobronamjerni, ali ne uvijek primjenjivi na našoj djeci. Rečeno nam je da ih pustimo da plaču dok se ne iscrpe, ja to ne mogu! Zagrlim ih, nekad onako kao hobotnica, izigravajući da nas u narednom momentu čeka kataklizma većih razmjera. Međutim, čim vidim da gube interes i gledaju da se dohvate igračke ili nečeg zabavnijeg od mene, pravim se kao da se ništa nije ni desilo. Ne treba ih vezivati da ste vi jedina, uz to, živeća igračka, koja im je na dohvat ruke.

 Dijete nije zamorac!

Odvoji vrijeme za dijete/djecu. Pišući ovih par redova, pravila sam prekide po par dana. Razlog je jednostavan, dijete treba roditelja i roditelj treba da izvoji vrijeme da bude tu za dijete!

Čitajući studije o odgajanju djece, pročitah priču o „bogatom i siromašnom laboratorijskom zamorcu“. Jedan je bio zatvoren u kavez, gdje su ga samo hranili, dok je drugi imao kraljevski tretman, opremljen kavez, gdje bi mogao da trči i igra se sa stotinu nekih čudesa. Mjerenjem mozga dva zamorca, ustanovilo se da je bogatijem zamorcu teži mozak od mozga siromaha. U životu se, najčešće, zamorac slabijeg statusa trudi da nešto postigne, sa ili bez roditeljskom asistencijom i pažnjom. Vrijeme posvećeno djeci je vrijednije od desetine igračaka za razvijanje motorike i mašte, zato, nemoje da vas pita budućnost, gdje ste danas bili za vaše dijete.

Bez straha

Strah može biti podsticajan da radimo nevjerovatne stvari, naravno, misleći na pozitivne. Moj najveći strah je bio da neću znati ništa s bebama, a evo nas sedmi mjesec, sretni, nasmijani, a i umorni. Bez straha treba pristupiti svemu, bebe ništa ne znaju, one su te koje se boje, koje sve kontroliraju plačem ili osmjehom. Bez straha sa dohranom, sa guranjem kolica, sa glasnim urlanjem, dok ih smirujete tokom šetnje. One su stvorovi sa prostim funkcijama, gladan, žedan, pospan, razdragan… Sve dok udarate u prave dugmiće, Vi ste gospodar igre. Naravno, uvijek postoje elementi iznenađenja, bebe rastu i srećom prerastaju nivoe igrice. Budite sretni kad se to desi!

Kako sa strancima?

Prvi par mjeseci smo se ubijali od pretjerane higijene. Za bebe mora da je sve super-sterilno! U neko vrijeme sam se ponašala kao da sam hirurg, nedostajala mi je kuta i s rukama podignutim u zraku, suprug koji će se uvijek naći da mi asistira sa flašicama, pelenama i sličnim čudesima. Međutim, vremenom je taj odnos popustio. Što smo više vani, češće nam ljudi prilaze. Djeca radoznalo djeci pipaju golišave nožice, a nerjetko drugi roditelji, babe, dede i ostali oduševljeni prolaznici ih poljube u nogu, ruku ili pomiluju lice. Nismo ih, još, panično brisali asepsol maramicama ili trčali kući da ih izribamo. Uradili smo nešto suprotno, pustili smo ih da razviju osjećaj za druge, da ako ih poljube ili pomiluju, da će za nagradu dobiti osmjeh naših beba. Pustili smo i naše bebe da uče da i drugi ljudi vole, a da to nisu samo njihovi roditelji.