VRIJEME TROLOVA ILI ZAHRĐALI ČEKRK ?

Jutros me je probudio nevjerovatan, takoreći, metalni zvuk. Hladan, tup, klepetav, kao da je neko pokrenuo teškom rukom hrđav čekrk da bi pomjerio to što već pomjera. Kipovan prozor ne uspjeva baš tako vješto da umanji težak zvuk. Na čeličnom nebu proleti tek poneka ptica, kao da je pobjegla iz mraka Edgar Alan Poovog romana u šamotnu svakodnevnicu.
Sipam kafu i gledam na Miljacku, prolaznici skoro da vuku svoje kućne ljubimce, koje čuvaju u sigurnosti svoje usamljenosti, daleko od njihovih prirodnih habitata. Obučeni u smješne dresove, sa lancima i brnjicama, djeluju kao namučene sado-mazo lutke, oborenih glava,sretni što ih je gospodar izveo na pola sata iz „zlatnog kaveza“.
Scenario dana, barem prvi dio – jutro, perfektan za novi spot neke industrial rock grupe, siv, težak, neshvaćen, ostavlja trag pepela u ustima, nedovršen, nestvaran…
Još par kratkih pogleda kroz prozor, gdje sivu sliku oboji poneki šareni kišobran ili džoger entuzijasta. I dalje metalni zvuk čekrka odzvanja naseljem. Možda je trol pronašao garažu naseljenu starim vozovima ili je pustio svoju dječicu da se igraju njima. Možda su se djeca trolovi toliko zaigrala sa vozićima, da su naprosto zaboravila da su oni mitovi pridošlice iz nordijskih priča i da ih, zapravo, niko ovdje ne prepoznaje kao takva, velika, raščupana, zaigrana i musava šumska bića.
Nevješto spuštena šoljica kafe ocrtava krug na staklenoj površini. Tu, na mom kuhinjskom stolu, ispod debelog stakla leže fotografije i razglenice. Jedna fotografija ostaje uokvirena, sve dok krpom ne obrisah krug i napravih ih opet u jednu cijelinu.

– Kakav dan! Pomislih u sebi.
– Kao da je neko upalio čelični ventilator i najavio kataklizmu.

Kad bolje razmislim, zadnjih par godina se dešavaju stvari koje uvjerljivo asociraju na „kraj svijeta“. Šta može biti gore od kataklizme koja se već dešava. Ljudi su pohlepniji, nego ikada, djeca siluju ili ubijaju djecu. Lažljivac je odavno postao kradljivac, a kradljivac lopov. Lopov je postao ubica. Stopa nataliteta je u stalnom padu, lakše nam je uzgajati ribice, psiće, guštere, nego dijete, jer za više od dvije dekade kolektivne apatije, ovo je film koji dobijamo iz domaće produkcije.

Kad upalim Tv prijemnik, gledam na različitim kanalima jar prirode, koja pokazuje zube i pjeni kao razularena životinja. Ne tiče me se, grcam u svojoj letargiji, gledam seriju, navlačim zastore, ne zanima me da li moj komšija u pola devet ujutro drži pijan očenaš svojoj porodici ili ko su ljudi koji oblače svoje kućne ljubimce u odjeću dizajniraju od strane svjetskih modnih kreatora.

Jedino se pitam, dok se još jednom u nadi naginjem preko prozorskog okna, da li ću detektovati odakle zvuk dolazi.Pitam se – ko je doveo trolove u naš grad i zašto se oni igraju zahrđalim vozovima? Da li je došao red da svako od nas uzme svoj mali kofer, spakuje par sunčanih naočala, faktor 50+ i ode na neko vrijeme iz ovog grada? Ili je to pak zvuk zahrđalog čekrka koji izvlači još neku prljavštinu, što su ljudske hulje skrile, pa je vrijeme da se razotkriju… Ne znam…

I come down from the misty mountain
I got lost on the human highway
Take my head refreshing fountain
Take my eyes from what they’ve seen.
Take my head and change my mind
How could people get so unkind?

~~Neil Young

Advertisements

PUT ZA EVROPU U POKUĆNICAMA

U Osnovnoj školi smo učili iz Prirode i društva sve i svašta. Nikad nisam kontala ni prirodu, još manje društvo, po prirodi sam bila introvertna, ali to nije pripadalo u tu vrstu prirode, ta je osobina ,tačnije, društveni tip – čitaj – ne znam na koga sam ispala takva. Nego, priroda i društvo, priroda nas je učila mnogo čemu, ono kuća, puteljak, baba vuče repu, iza nje deda, ovo i ono… i onda u neka doba nastupaju krave, koze i ovce. Krave: Simentalke, buše…koze, divokoze, otkud znam, ovce: merino, mediteranska i ove klonirane ovce Dolly. Kad bi se opet vratili u osnovnjak, pitam se u koju bi vrstu ovaca nas uvrstili. Ovdje bi se odlično uklopila sa šalom da sam student koji je došao na ispit iz biologije i povukao pitanje o slonovima. I tako on otpočne priču – Slonovi su velike životinje i imaju velike uši. U ušima žive gliste, a gliste se dijele na….. i tako redom, pričam o onome što znam, a ono što ne znam pokušavam sakriti sama od sebe.
Nego, jutros čitam velikim slovima „ Moguće ponovno uvođenja viza u našem regionu“. Osjećam se kao lik iz crtića, rastu mi magareće uši i preko čela mi piše „Donkey“. Šta sad? Magarci su čudne životinje i imaju veeeelike uši, a u njima žive gliste, a gliste se dijele na… Ne znam biti ni tužna oko ove vijesti, valjda nisam dobro ni primila prvu – da smo ušli na bijelu listu šengena. Sad se već pomjeramo prema sivilu.
Nije ni čudo – govori mi prijateljica, koja je rođena sarajka, a zbog poslovnog angažmana živi i radi već duže vrijeme u Crnoj Gori. Kaže – moja mama je odmah rekla šta će nam se desiti. Kada je putovala u Njemačku i susrela bus pun makedonaca, sve neka bijeda u kućnim papučama. Elem kako ona reče, kada ove vide da su krenuli u Evropu u pokućnicama, odmah će nam vratiti vize. Vala, nije žena bila daleko od istine! Ne znam za ostale, ja pokućnice ne nosim u kući, čak ne podnosim trenerka verziju da se „ pližem“ po kućnom namještaju, znači, ako im pošaljemo u Evropu opis ormara, pročitanih knjiga, listu prijatelja, platnu listu, listu nekretnina,popis omiljenih parfema, ne znam, vjerovatno nešto nedostaje, ali neka nam Headmaster of Schengen pošalje šta mi treba da popišemo, osim stanovništva, pa da im pošaljemo listu nazad, jer mi bi neki i dalje da idemo bez problema u Evropu, ja ću, evo, iz kuće izbaciti sve pokućnice. Kad budu dolazili gosti, nek ponesu svoje – to je njihov problem. Neću da stojim u vječnom mraku i govorim, tako nam i treba. Meni tako ne treba, meni tako nije bolje! Meni nije trebao rat da vidim Evropu i prije 1992. Čini mi se da je bila 1988, kad sam prvi put putovala za Kopenhagen, srce nateklo k’ da je katedrala. Na bus smo čekali u Slavonskom Brodu. Stari se nešto napravio švabo, ko njemu se ne ide, odvukao nas na bus i vratio se kući. Ja oduševljena. Bus na sprat, wow! Mjesto na „ sećiji“, double wow! Čovjek u čošku sećije, Bogu plakat’. Guli krst negdje – težak je kruh pečalbe. Šibamo auto-putem, negdje smo već blizu slovenačke granice. Onako, prosječno neprijazni granični službenik, tek toliko da ti drago bude što su te iz istorije učili da je Gavrilo Princip heroj, a ne uzjogunjeni, tuberan što je ubio plemenitog austrijskog princa i njegovu ljupku ženu. Kad vidiš slovenca graničara, sretan si što nisi ostao pod austrijskom upravom –jer, ovakav bi te gazio da može svaki dan, tapšao po leđima i govorio – Glupi, bosanec. Ulazimo u Austriju, predivan prizor pokvaren nemarnošću čovjeka iz čoška. Vadi kesu, iz nje neki masan sir i glavicu luka. Razumijem, putuje duže od mene, negdje po akcentu je iz „ Južnu Srbiju“. Da ne vidjeh, ne bih ni vjerovala. Uzima nož, reže komad sira, grize luk i onako zamašćenom rukom kvari prizor „savršeno“ ekološki osvještene Austrije. Masnim dlanom, poput šmirgl-papira, iscrtava krug na prizoru. Alpe se ovim jednostavnim opisom geometrijskog tijela pretvaraju u najružniji prizor ikada. Ružan, sa zadahom luka. Vozač naizmjenično vrti jednu te istu kasetu od Džeja. Ako stavimo u formulu da je put trajao 36 sati, a da je kaseta uglednog građana beogradskog Dorćola trajala 55min, male su šanse da putnici u nekadašnju Evropu nisu ušli sa odličnim predznanjem tekstova sa ovog albuma.Današnje pokućnice u kojim makedonci furaju u azil u Evropu su tadašnji gastarbajteri zamjenili Boroletama i šuškavim Sergio Tacchini trenerkama ljubičasto-zelene boje.
Danas kad razmišljam o ovome svemu, složit ću se sama sa sobom. Za par dana ću u rukama imati biometrijski pasoš, namjera mi je da putujem. Ne interesuje me da li je neko krenuo u Evropu kao turista, azilant ili kao student. Da li u torbi pored osnovnih stvari ima kolut sudžuka, suho meso, hermetik bureka, pohovano pile,jutarnje novine,sliku žene i djece, bol u srcu, unaprijed nariktanu nostalgiju za domovinom, miris kuće u kojoj ste se rodili, kruh zamotan u stoljnjaku stare majke, šta god vam običaj nalaže, šta god dugujete pred Bogom, šta god su u vas roditelji usadili.Ponesite sve što mislite da će vam daleko od kuće nedostajati. Ne želim sebi na spomen Evrope da pjevam pjesmu od mostarskog benda Zoster : „ Ja nikad nisam bio nigdje, a ti si brate bio svugdje, e, pa sad zamisli kolika je moja mašta!“


Kao na času prirode i društva, ako ne znaš pričati o slonovima, pričaj o glistama, ali mojne u Evropu u pokućnicama, papama,natikačama,boroletama, adidas papučama….