Karta u jednom smjeru

Danas je 24. april, za nekog je svanuo sasvim običan dan, nekome se dijete rodilo, nekome je možda umro neko drag, a ja sam samo neko ko je ostao prije dvije decenije bez doma. Potraga da budem ovo što sam sada – prvenstveno živa, te sreća da iznesem svakodnevne uloge koje na sebi nemaju etiketu skupog butika, nego običnosti i zahvalnosti da mogu i dalje da budem kćerka, sestra, drugarica,panker,supruga i majka, rezultatom su višedecenijskog putovanja.

101527869-72632706.530x298

Prije par godina sam u staroj sestrinoj kožnoj jakni pronašla kartu u jednom smijeru. Čudno je da obučeš jaknu koju si nosio sretnih devedesetih kao tinejdžer i prosto taj isti odjevni predmet više ne budi tu emociju, nema veze među vama, nema asocijacija na neki izlazak, druženje, koncert… Pogled na očuvanu kartu budi onaj gorak osjećaj, kada kreneš od kuće i kontaš da ćeš da se vratiš nekad, eventualno, kad se sve stiša i ptice odlete na jug. Raspust je te godine počeo ranije, a povratak kući se nikada nije desio.

Tog aprila je tata je stajao van autobusa i mahao nam je pobjedonosno, dok sam ja kroz prašnjav prozor gledala i razmišljala da je to kraj svijeta. Tada sam imala petnaest godina i nisam znala šta je mržnja, možda da su me pitali imena članova bendova poput Metallice, Nirvane ili Guns ‘n’ Rosesa, shvatili bi koju smo mi religiju ispovjedali. Za ove dvadeset i četiri godine mnogo sam naučila, mnogo sam se mijenjala, mnogo sam i zaboravljala i opraštala. Htjela sam da idem naprijed i da ne budem robom tegobnih devedesetih koje su se razljevale mržnjom kao naftna fleka po mapi bivše Juge. Naučila sam prvo da poštujem sebe, a to mi je bila ishodna tačka da podnosim sve nedaće koje su mi se postavljale putem. Uklapala sam se u različite sredine, često sam plakala i bila potištena, a onda sam to mukotrpnim radom i učenjem zamjenila dobrim ocjenama i dragim, novim prijateljicama. Prirodno mi je bilo da prihvatam  različitosti, jer sam u sredini punoj iste bila rođena i rasla. Nikad se nisam miješala sam bogatim i praznoglavim, i najljepše sam se osjećala u društvu sličnih sebi. Mijenjala sam sredine pokušavajući da izliječim srce bolno od rastanaka. Bilo ih je i previše, previše onih koji su otišli u potragu za sređenijim životom i onih koji su preminuli. Svuda sam tražila kutak i toplinu koja će postati dom.

Danas sjedim za kompjuterom, dok moj suprug trenira svoje kulinarske sposobnosti, a djeca spokojno spavaju u krevecima. Prije dvadeset i četiri godine oprostila sam se sa starim životom, na  mostu koji je nekada spajao, a sada razdvaja Brčko od Gunje. S težinom sam spoznala da mostovi nekada služe da razdvoje ljude od ljudi, laž od istine i  život od smrti. Svaka smrt rezultira novim životom. Sarajevo u kojem živim dvije decenije možda nije moja kuća, ali čini topli dom. Posebno u proljeće kada sve buja i kad struji hladan zrak preko Trebevića i Igmana, kad nemam dovoljno ruku da zagrlim toliko ljubavi koja živi i diše isti zrak našeg skromnog doma. Ja ne tražim puno, jer sam previše na ovom putovanju dobila. Kao derviš koji se u molitvi vrti, uzdižući ljubav na novu deredžu, tako izlažem ovu zastavu slobode i sreće na prozor našeg stana.

Svakodnevno smo putnici na liniji u jednom smjeru. Koliko god nam se čini život jednoličnim i ispraznim, niti jedan dan ne proživimo na isti način. Usudimo se na Nove Godine relativizirati značaj života kako bi podvukli crtu, zaključujući da smo uglavnom izgubili vrijeme i živce, a malo šta postigli. Ipak, postoje i datumi kada se sjetimo nekoga ili nečega i budemo zadovoljni sobom ili nečim. Zadovoljstvo za  sobom povlači i  zahvalnost. Na današnji dan, nakon dvadeset i četiri godine, ulazim u novi autobus, s kartom u novom smjeru. Na peronu niko ne stoji da maše, scena nije tužna, vrijeme je uvijek dobro za promjene.

 

Advertisements

Ljubav

Boy-Girl-In-Love

– Je l’ da da se ljubav ne može potrošiti i prestati da „dela“ kao srce na hirurškom stolu?
– Je li tako da smo mi sada umorni i da ćemo pričati drugi dan, kad budem ja pametnija?
– Izvini, ali umor je sve o čemu razmišljam!
– Vikend bio, vikend prošao, sad to ne možemo rješavati, a?

Sve su to rečenice nečije ljubavne priče. I nije istina da su sve ljubavi sretne zbog toga što žive u velikim kućama, imaju duboke džepove, bjesna auta i još bjesniju djecu. Nije zimovanje sve što je Schladming, Bled, a ljeto što je Brač, Maldivi i Halkidiki. I nije ljubav sve što je osuđeno na propast kada se računi zatvore.

Ljubav boli, od prvog dana, znaš kad te u školi gurkaju zbog toga što si nekom povjerio tajnu. Od stuje i stida koji ti se komeša u stomaku, pa nisi siguran da li ti se plače, leži u krevetu ili trči ulicom, kad te neko prvi put uhvati za ruku, a ti misliš da si ukrao paru iz roditeljskog novčanika, jer te je sramota. Ljubav je i kad te neko ostavi na pola ulice govoreći da te ne voli, bez nekog pretjeranog problema, jer u tom momentu ti se srce slama, da bi se pripremilo za neku novu, trajniju ljubav. Ljubav je kad brineš, kad odvajaš novac za kratko putovanje u nepoznato, kad čitaš knjigu i plačeš nad redovima, prepoznavajući sebe u svakoj drugoj rečenici. Ljubav je topla riječ, meki dodir ruke koja ti sklanja šišku s oka, zagrljaj koji ti treba kada nekog više nema. To je ljubav, sila bez sile, zakon bez zakona, haljina bez vrpce, ugovor bez pečata, neuvjetovana, divlja, oslobođena od svega, bolna, radnosna, promjenjiva kao mjesečeva mijena, sa svim svojim usponima i padovima. Ona ne traži definiciju, jer definirana je oslobođena istine i slobode. Ne tražeći vlasnika dodiruje svojim eteričnim prstima i najtvrđa srca. Poigrava se, jer je u stanju da bude kraljica i prosijakinja u isto vrijeme. Ljubav je i kad ste odvojeni od osoba koje volite, jer vas ljubav uči strpljenju. Ljubav je i kad vas muž prati na porod i plače skupa s vama od straha, ne da se nećete proditi, nego da vas neće puno boljeti. Ljubav je i kad vas djeca stotinu puta podignu iz kreveta tokom odrastanja, jer vam ukazuje na snagu koju ste mislili da nemate. Ljubav je i kad se rastanete, jer niste bili jedni za druge i niste spremni da se dalje emotivno ucjenjujete.

Ljubav je toliko toga, da svaki čovjek koji bi sebi dao na zadatak da razmisli dublje o tome, mogao bi pisati od samog rođenja. Mi smo rođeni da volimo, i to je fakat. Ostalo smo posisali mlijekom, okruženjem u društvu i našom svješću da se nečemu i nekome priklonimo. Ljubav je najsvjetlija pukotina u nama i naš jedini spas od mržnje na koju smo osuđeni.

Ja sam zaljubljena u ljubav i to je moja najdraža religija.

Amin!

Rastanak

PNT005-Man-and-the-Sea

  • Pričaj mi o tati, inzistirao je.

Crn, visok i vitak, baš poput njega. Uporan, pametan, prodoran i sa dobrom prođom kod djevojaka, kada je htio da mi se približi i razbije ljušturu orahove kore sa mog već staračkog lica, gurkao je svoje meke dlanove u moje ruke.

  • Tata je bio najljepši muškarac ikada…. i tu mi knedla stane. Svjesna da je prošlo više od dvadeset godina, kada sam s njih dvoje sjedila u tuđem stanu luda od nevjerice i nemogućnosti da prihvatim da je ubijen. Iz hira, ne na liniji, ne u blatnjavom rovu, ne od „neprijatelja“, nego od budale pomračenog uma. Htjela sam da mu pričam o drugim stvarima, kako je rođen, jedva dočekan, ne tako lijep kao sada, zgužvan od mrcvarenja i težine poroda. Htjela sam da mu pričam o odlascima na spavanje, o toplini momenta dok leži među nama i bivanju svega onoga što smo sebi priželjkivali. Htjela sam da se ušuškamo kao nekada na veliki krevet i pričamo bajke, dok se u dubini noći ne probudim i shvatim da je mirno utonuo u san. Htjela sam da jačinom misli otvorim nevidljiva vrata zaključana patuljačkom runom i tamo, s one strane, pokažem mu oca za kojeg tako često pita i ostavim ih da sami provedu vrijeme.
  • Jeli istina da je njegov gubitak značio kao da je grad izgubio barem stotinu ljudi?

Ako kažem da nije, lagala bih. Imao je zlatne ruke i mekano srce. Rekao je da će uskoro da nam se pridruži, ali da mu savjest sada ne daje da napušta zemlju. Ja sa malom djecom u nepoznatom gradu, u tuđem stanu, okružena ljudima koje nikada nisam vidjela. Šta da radim? Gdje da idemo?

  • Ljubavi, tata je bio i ostao melek. Šta bi njegove ruke dodirnule, vidale bi ranu i srce u istom trenu. Tvoj otac je bio kao čovjek – veličina. Kao doktor – majstor, kao muž – uplašen. Htio je da pomogne i da spašava i to je radio sve do jednog mračnog momenta.
  • Zašto ne pričamo nikada o tom mraku?, inzistirao je.
  • Ako otvorim vrata tom mraku, bojim se da će me pojesti.

Pitala sam se mnogo puta šta bi bilo da nije bilo stanja sužene svijesti, ljubomore  i ispaljenog metka koji je zakucao naše sudbine. Možda bismo danas ipak živjeli nekim životom bez mnogo pitanja. Oboje bi radili posao za koji smo škole završavali, a djeca bi gledala roditelje, kao i mnoga druga i njihovo djetinjstvo nebi imalo tu tužnu boru koja ih prati. Pričali bi im u poslijepodnevnim časovima o njihovim prvim koracima, pokazivali bi im njihove smješne slike i čitali dnevnike koje smo vodili nenaspavani i uzbuđeni zbog svakog ostvarenog napretka u njihovom životu. Sjećali bismo se odmora na moru ili planini, izleta, rođendana, prvih petica i kečeva, svađa, puberteta. Imali bismo s kim podjeliti svu svoju sreću i tugu, da je bilo drugačije, da nije ušao mrak i zauzeo njegovo mjesto. Kći skoro da nikada nije pitala za oca, skoro pametno, intuitivno i ženski, shvatala je da je taj naš brak bio na staklenim nogama. Više ga je osuđivala tokom odrastanja, gnjureći i udarajući jastuke od bola i tuge, klela ga i mrzila, ne dozvoljavajući da iko priča o njemu. Bilo je teško i ništa se nije promjenilo nakon dvadeset godina. Mrzila ga je istom jačinom, kao i prvi dan, kada su javili da je preselio.

***

  • Mama, hajde da pričamo o tati, inzistirao sam, znajući da će se naša priča završiti na mom ispitu iz biohemije i anatomije. Bila je stručnjak za izbjegavanje svih mogućih tema, barem onih koje su mene najviše zanimale. Moj otac je ubijen ’92 godine, nakon posla. I da se razumijemo, on nije bio privatno nikakav svetac, jer je ostavio sestru, majku i mene, da bi pomagao drugima. Kao budući doktor, kao osoba koja je rasla sve ove godine bez očinske figure, uz majku koja je svih dvadeset godina bila žrtva serijala nervnih slomova, neprihvatanja, depresija, neposvećenosti nama, htio sam da ga upoznam. Nisam htio serviranu priču, uokvirenu u srebro i okićeno Swarovski kristalima, koje čuvamo uz porcelansko suđe. Htio sam, kao i svaki odrastao muškarac da čujem kako jeste. Ko je bio, šta je radio, u šta je vjerovao. Njen odlazak u kuhinju da nam donese nešto da pregrizemo, značilo bi da priča neće ići u željenom smjeru. Bio sam odlučan ovaj put, hoću da znam ko je bio. Hoću da shvatim zašto je te kobne noći stradao. Hoću da čujemo istinski motiv ovog ubistva. Nije me više zanimalo to što svaki puta prolazim kroz istu „umirujuću“ priču koju ne želim da čujem o tome kakav je svetac bio, jer sam htio da čujem o tome kakav je bio čovjek, kad nije nosio kutu sveca i krpio ljude. Kakav je bio muž, drugar, tata, jer na kraju dana znam da sam bio sasvim mali, kad su me bacali u tuđa krila, dok je mama pokušavala da glavu razbije od tapetirane zidove tuđeg stana. Vrlo često mi je znala reći da sam tog dana shvatio kako naša kuća ima „tužne oči“, ne znajući da je tata preselio i da ga više nikada nećemo vidjeti. U bolu i odrastanju javljala se i ljubav prema ocu kojeg nisam stigao da upoznam. Shvativši da je sudbina svima svezana kao svilena vrpca, olakšavao sam sam sebi odrastanje umišljajući često da razgovaramo. Nekad sam tiho jecao, da me mama ne čuje, dozivajući ga i preklinjući da dođe, jer je slomljena. Nekad bi se muški, oštro, posvađali, gdje bi on zalupio vrata i nebi ga bilo danima u sobi. Nekada bi mi se prikradao i bockao hladnim prstom, kada bih zaspao nad knjigom iz anatomije i budio me je i bodrio. Ipak sam ja dio njega, bez obzira što sam se odlomio od kontinenta koji je potonuo, ja sam otok koji pluta i traži da se opet susretne sa poznatim kontinetom u nadi da će dokučiti tajne spoznaje. Ja nikada neću upoznati svoga oca i to je dovoljno bolna činjenica, ali i podstrek da idem naprijed, onako kako bi on to vjerovatno htio da radim, muški, hrabro, do posljednjeg daha. Baš kao i on, krvavih ruku od dugosatnih operacija, skončavši sa metkom u leđima…

***

  • Prestani da tražiš odgovore, mama u klin, mi u ploču. Tata je prošlo svršeno vrijeme! Nema, ostavio nas je, bilo mu je bitnije da krpi ljude na improviziranim stolovima sa improviziranim operacionim alatima, nego da kao i sav normalan svijet ode sa svojom porodicom. Nema, gotovo je! Sikćem tako redovno nedeljama kad se susretnemo, a otac je kao sveprisutni duh razjedinjena i onako razjedninjenog trojca. Životarimo. Tako ja to vidim. Životarimo od ’92 godine, jer se ne umijemo boriti sa gubitkom. Kad kažem životarimo, onda mislim na sebe i majku. Moje je bilo, da kao starije dijete, stojim na nogama i držim joj leđa, da se nebi srušila. Nije svejedno kada tridesetogodišnja žena odabere da ostane samohrana majka sa kartom u jednom smjeru ka inostranstvu. Nismo bili na očevoj dženazi, tako da je naše prihvatanje realnosti da nije tu trajao puno duže. Tek nekih sedam godina nakon rata smo skupili hrabrosti da ga ekshumiramo i pokopamo među njegove. Slomile smo se nad svježom humkom i poštujući običaje da ne jecamo i ne naričemo nad kaburom, trpile smo opet gubitak neoplakanog oca. Mrzila sam ga, kao i onaj dan kada je mama pokušala da se ubije, kad su joj javili da je preselio. Mrzila sam ga, jer nas je ostavio, a nije trebao. Mrzila sam svaki momenat njegove odsutnosti i moju nemoć da ga prizovem u sjećanje, čak i kada me je pratio na spavanje i govorio:“Sutra je novi dan, pripremi se na magiju“! O kakvoj magiji pričamo, ako nisi mogao da se spasiš, ako nisi mogao da predvidiš da će te budala mučki ubiti s leđa i zbog čega? Sad u ovom nemirnom moru plutamo nas troje. Nismo više dio kontineta o kojem si pričao majci. Nezavisni, jedni od drugih, pokušavamo da gradimo život koji daje odgovore, koji manje boli, koji nema toliko nedoumica…moj tata.

***

  • Vodi djecu, ovdje nije sigurno. Pričali smo o tome milion puta. Za tebe nema ni mjesta, ni posla. Šta ako uđu u grad? Ubiće nas kao zečeve. Dopusti mi da ovim ljudima pomognem koliko mogu, pa ću vam se pridružiti. Dopusti da se ovoj sirotinji odužim onim što sam naučio. Dopusti mi da budem pravičan i pomažem dok postoji nada i način, znam da je teško, ali to je moja obaveza, kao što je tvoja da me slušaš i odeš kod moje tetke na sigurno.

Jecala je, baš kao i onaj dan kad smo se uzeli, samo ovaj put to nisu bile suze radosnice i nismo bili okruženi porodicom i prijateljima, nego malodobnom djecom, njoj tek 6 godina, a on jedva da  i priča, prošli mjesec napunio tri godine – momčina.

Dani prolaze, unakažene, sakate, mrtve, donose šta god stignu na improviziranim nosilima. Nemam čime da ih umirim, previjem, zašijem. Izmišljamo iz zraka zavoje, konce, instrumente. Jecaji, bol, strah, smrad, sve je ušlo u mene, smrt mi se previja oko nogu kao zlosutna zmija. Jedino što me tješi jeste da su njih troje na sigurnom, a ja ću već nači načina da im se nekada pridružim. Nekada je najbolji opis vremenske parabole koja će postati bezvremena. Ranjenici su nam postali svakodnevnica, komad suhog hljeba i hladan čaj bez šećera uz pogled na osakaćenog nam nije izazivalo mučninu. To je što je ostalo od nas. Izmučena ljuštura koja čeka na krpljenje ili limeni sanduk.

  • Ljubavi, kako su djeca, kako si ti, imaš li para, sluša li tetka ili zanovjeta? Upitkujem je zamišljajući da joj dodirujem kosu i da ležimo u mraku, praveći se da ne osjetim kako mi lice kvase suze straha i glumeći da je moj drhtavi glas zaostavština puberteta.
  • Kad ćeš ‘vamo? To je jedino što me pita svakih nekoliko kad se čujemo satelitskom vezom. Pitanje koje čujem dok šijem rane poput kratera, dok nosim leševe u mrtvačnicu, dok gledam budalu u oči, koja će mi pucati u leđa nakon par sati.
  • Kad ćeš doći?
  • ..ne brini.

Nekoliko sati nakon našeg razgovora ja sam joj došao. Bila je tužna, neutješna. Soba u kojoj su boravili imala je odvratne tapete iz nekog stoljeća. Djeca su mi bila zbunjena, trčavši za njom i povlačeći je za rukave.

  • Ljubavi, ja sam tu! Govorio sam zraku i uplakanom ženskom liku koje nisam mogao da dodirnem, da zagrlim, da utješim. Dozivao sam joj ime, bezuspješno. Pokušavao sam joj suze izbrisati, ali one su tekle u slapovima. Htio sam djecu da pomilujem, ali oni su mahnito trčali za njom po sobi. Bio sam tu, ali me nije bila svjesna. Molio sam je da me oprosti, da me pusti, da moram da idem, da ću doći, ali njene suze su me pekle kao žive rane. Vrtio sam se kao ludak u krug, čas prema njoj, čas prema djeci. Nisam imao kud. Mrzio sam sam sebe. Svi moji razlozi da ostanem sa ljudima koje nisam znao, završile su se u trenutku. Momenat nepažnje i eto, nema me, a tu sam.

Lutao sam hodnicima beskraja, tražeći kukavicu koja je ispalila metak. Uzalud! Moje oči natekle od suza, bola, od huje koja me je izjedala, zarobljen između dva svijeta, lutao sam između mraka i svjetlosti u kojoj se krila moja porodica.

Ljubavi, tu sam! Govorio sam joj, dok je ležala slomljena od desetog nervnog sloma.

  • Ljubavi, tu sam! Govorio sam mu kad je završio srednju školu.
  • Ljubavi, tu sam! Govorio sam joj, kad je odlučila da joj ni jedan momak neće slomiti srce.
  • Ljubavi, tu sam! Govorio sam im svake nedjelje kad su se prepirali oko mene, stvarajući mitove i legende o tome ko sam bio.
  • Ljubavi, ja bih da idem! Rekao sam onog dana kada je odlučila da djeci kaže pravu istinu o meni.

Tamo gdje počinju i prestaju snovi

tumblr_static_sunset_dreamcatcher

Moj pogled luta beskrajnim pustinjama snova, dok stvarnost morbidna od očaja ostaje prividno umrtvljena iza kulisa maštanja, stvarnih poput fatamorgane, zabasalih u laži iz praskozorja svog postanka.

Da, ja sanjam.

Kreiram stvarnost, ljepšu, stvaram iz ideala gorčine, iz suza i uzdaha, pohotnih pogleda, teatralnih rastanaka.
Ja živim.
Sanjam otvorenih očiju ustremljenih u vječni purpur sunca.
Tamo gdje počinju i prestaju snovi.
Tamo gdje si uz mene u proljeće naše ljubavi.
Tamo gdje ne postoje ptice selice.
Znam, ne mogu sanjati besprijekornu stvarnost koja iz pozadine razdire ljušturu mojih snova.
Utapa me bezdan, postajem svjesna da nikada neću okusiti slast tvojih rascvjetalih usana.
Moj pogled nikad neće biti sučeljen sa tvojim, pomješan sa čudnim osjećajem bliskosti, niti će ikada tvoj zamagliti moje oči toplim uzdahom.
Osuđena sam da statiram po životnim krajolicima.
Tamo gdje ljubav vremenom gubi svrhu.
Gddje se gube tragovi rajskih ptica.
Zašto tvoje oči iskre lažnim sjajem staklenih perli.
Zašto sada u sutonu osmjeha govoriš nekim nerazumljivim jezikom, meni stranim, nedokučivim, zašto?
Gledam u plamen, porozan je. Ipak, u njemu izgara nada titrava i nesigurna kao prvi korak. Izgara svjetlucavim, poražavajućim plamenom i par uspomena, nekad izdignutih poput idolopoklonstva, iznad svagdašnice, patnje i užasa.
Za kraj, šta da ti kažem? Znam, reći nešto, a ne izbjeći stereotipne fraze. Spomenuti svu bezvrijednost trenutaka van sadašnjosti. Čemu sve vodi? Postoji li izlaz iz ovog labirinta začarane kvadrature? Ako ga ima, vrijedi li ga iznalaziti. Zašto sve ne prepustiti slučaju ili pak sjećanjima i njima oblikovati sadašnjost.

Zagreb, maj, 1992. godina.
Heinzelova 11