Mojih devet života

24.04. 1992. oficijelno je prekinuo moj prvi život. I dan danas se znam projektovati u tu godinu, pokušavajući da je prepravim. I ne ide. Jednostavno, tako je moralo da bude.

Grumpy-Cat-NINE-LIVES

Rođenje, to je ono prvo i prirodno, neukaljano, bogom dano, na taj februar kada je umjesto snijega puhala jugovina olizujući krovove dobojskog porodilišta, a hipnotisane porođenice u laganim spavaćicama se kretale niz sobu nakon dugosatnog mučenja. Sestre bi nas dnevno dogurale na kolicima do majki koje bi nas u pijanstvu podojile, milovale, gledale i odvozile dalje na njegovanje. Tako bar moja majka kaže. Jedan od onih života koji je trajao do moje petnaeste godine, sa kontinuitetom, sa jačinom odrastanja, bolom, stidljivošću, tjeskobom, teškim pubertetom i početkom rata.

Moj drugi život počeo je po prelasku improviziranog mosta na Savi. Gunja, prljava od zbjegova, oskudno odjevenih ljudi, pijanih i ludih vojnika, autobusa koji jurcaju u različitim smjerovima. I moj pogled na nove londonke i crvene Levi’s. Kontam, idem na vikend u Zagreb, možda malo duže, dok mi se drugari opet ne vrate kući.

Treći život mi je počeo pred njemačkom ambasadom u Zagrebu. Sestra, majka i ja stojimo u redu. Majka ne želi da ide dalje s Balkana bez oca, a sestra i ja bismo i na kraj svijeta. I otišle smo do Danske na par mjeseci….ali morale smo da se vratimo.

Četvrti život je počeo u školskoj klupi srednje turističke škole u Zagrebu. Kasno poslijepodne, mračna učionica iz pretprošlog stoljeća i moji novi drugari. Osjećaj – ugušila bih se od straha, ali nemam kad. I bile su to godine intenzivnog odrastanja. Nije bilo jednostavno vratiti se na ono što istinski jesi, dobar drug, dobar pionir i na kraju krajeva nekadašnji nositelj Uče je morao sam sebi da dokaže da je vrijedan pohvale i u novoj sredini. I uspjela sam, ali nije mi bilo dovoljno. Htjela sam da idem dalje. Htjela sam da pobjegnem od bola kojeg sam pobjedila u Zagrebu , htjela sam nešto više. Mislila sam ako zaljepim flaster daljine, magijom ću da zaboravim ostale živote. Osjetila sam da je vrijeme da idem, hodajući s tatom preko Trga Bana Jelačića, probajući da ugušim tugu i strah preslatkim Kraš pralinama iz bijelog fišeka.

Peti život je počeo u Innsbrucku. Na neki čudan način me je asocirao na Sarajevo. Rekoh sebi – to je to, tu želiš novi početak! I bio je, iskreno, grbav, ali moj. Voljela sam i mrzila sve to što mi se postavilo kao izazov. Mrzila sam što ne znam dovoljno njemački, što ne mogu odmah da nastavim studirati, što mi je mama na hiljadu kilometara od mene, a nedjeljom što sa sestrom se zaplakujem u telefonskoj govornici naričući sva jela koja kuha i zagrljaje koje ne može da mi pruži. Osjećala sam teret svakodnevnice, gdje je sestra morala da radi za obje, plaćajući naš stan, hranu, knjige i odjeću.  Moji poslovi na crno su bili sporadični i nisu nam pomagali da ostvarimo san – kupovinu roze kabrioleta i putovanja po Evropi. Ipak, u Innsbrucku sam odsanjala svoj Jugoslovenski san sa drugarima s Balkana i mojim prvim prijateljima iz djetinjstva. Jednog dana sam se probudila i rekla sestri da više ne mogu da živim tu. Previše je bilo – bez stipendije, s traljavim poslovima, bez mogućnosti da nas dvije kao sestre odemo bilo gdje dalje, u godinama kad nit si školovan, nit se možeš izgraditi, a previše si zakovan strahom da nećeš da se skrpiš finansijski do narednog mjeseca. I opet je otac došao po mene i spakovala sam se za povratak u Bosnu.

Šesti život je počeo iz poluraspakovanih torbi. Kao student koji putuje između roditeljske kuće u Tešnju i Sarajeva, uvijek si do nekle spakovan i spreman da ideš. Samo pitanje je gdje sam, a bila sam ni na nebu, ni na zemlji, gdje mogu samo roditeljima zahvaliti na prizemljenju.

Sedmi život je izgledao kao suma prethodnih života koja je došla na naplatu.

  • Imate li iskustva?
  • Šta ste do sada radili?
  • Znate li brzo pisati?
  • Imate fakultet, pa to je sjajno! A nemate iskustva?

Prvi postao sedmog života, upisan u knjižicu. Prva sramotna recka, danak neiskustvu i lošoj organizaciji stoji kao napomena i škola. Drugi posao, školska klupa nasuprot mene, a ja pred tablom, ne kao loš učenik, ne kao štreber, nego kao profa. Osjećaj, kao da imaš slona na leđima i ne pada mu na um da siđe, jer se boji miša. I nosila sam ja tog slona, nabavila sam mu i balon, svezala mu mašnu i otplesala s njim ples na maturi. Onda smo se rastali u naljepšim odnosima. Treći posao traje. To je kao brak sa mamurlukom. Učiš, padaš, dižeš se, posrćeš i još uvijek tražiš izazov. Unutar svog sedmog života u kojem živim poslove i hobije različitih vrsta, razvila sam svoj osmi život.

U osmom životu sam našla svog današnjeg muža i razvila osjećaj pripadnosti nekome. Od silne potrebe da bježim od sredine i od ljudi, da se ne vezujem, nisam više mogla da budem kao maslačak koji čeka da ga jači vjetar otpuše u nepoznatom smjeru. Tu sam stala, kao zaljubljeno puhalo koje je našlo plodno tle i odlučio da bude biljka lončarica. U ovom osmom životu smo dobili dvoje  djece, koji su reset dugme za sva ružna događanja koja nas okružuju i povremeno pokušavaju da budu tangente našeg bivstvovanja. I nedamo se. Oboje maštamo o budućnosti u kojoj naša djeca nebi imali devet života kao njihovi roditelji, ali to je nemoguće. S ratom ili bez njega, uvijek ćemo biti podložni promjenama nas, sredine, ljudi oko nas. Uvijek će biti neko ili nešto kao prelomna tačka u našem životu, gdje ćemo se skidati tu gdje jesmo i ići dalje prema novom životu. Svi ovi „umjetni životi“, koje tako osjećam, jer su proživljeni i nekako odloženi kao registar u policu, jačaju mi leđa, koja nekada bijahu slaba. Ne postoji dan u životu u koji bih se vratila na jednu minutu, jer ne želim da osjećam ono što sam reciklirala.

Idem dalje, sutra je možda novi dan osmog života, a možda stepenica ka devetom. Vidjet ćemo!

Advertisements

Zakašnjela rođendanska čestitka

Kroz ovih dvanaest mjeseci sam ponekad maštala kako da proslavimo vaš rođendan, šta će biti, kako ćete izgledati, kako napuniti kuću ljudima i djecom.

happy birthday

Istina je drugačija. I bolje je i manje je stresno.

Vama je tek godinica i još uvijek ne znate gdje vam je desno. Kako niste vrtićka djeca, nemate ni drugare s kojima biste se tukli za stazu na kojoj puzite. Naši poznanici i prijatelji ili žive predaleko ili su im djeca već dosta starija od vas. Ne radujete se ničemu toliko, nego hipnozi animiranih likova s Tv-a i zdjelici ukusne baby kašice. Ne razumijete se u to da li je bolja Vasina torta ili Monte dječija torta. Šta vam znači da li će na torti biti jedna ili jedanaest svijeća? Nemate omiljeni crtaći lik. Niste pomodarci, pa vam nije ni bitno da li ste obučeni kao rok zvijezda ili ste komotni u flekavoj gegici. Nije bilo balona, nije bilo svijeća, nije bilo drame i kuknjave kroz kuću. Možda se to jednog dana neće činiti fer, kad vam drugari budu pokazivali svoje fotografije prvog rođendana, ali ko mari. Vi ćete moći reći da ste bili okruženi porodicom, da je Pinar propuzala tačno na svoj rođendan, nakon tromjesečnog intenzivnog treninga, da je Ishak Eren otkrio da mu je draži dedin kupus, špinat s rižom i tetkina sarma, od torte sa jednom svjećicom.

Želim da vjerujem da će vam sama spoznaja da ste često bili s nama biti draža od toga kako ste izgledali. I to što ponekad u porodičnom albumu nećemo uloviti svaki momenat, jer smo htjeli da uživamo s vama, osjetit ćete u svom biću, u našim zdravim odnosima, u slobodi da govorimo jedni s drugima bez straha i zastajkivanja. Želim da su vam bitne ljudske vrednote, da odrastete i budete pošteni i dobri, imajući u vidu da je cijena ovih vrlina uvijek visoka. Uvijek birajte da govorite istinu, jer ju je – logično, lakše zapamtiti od laži. Želim da, kad nas gledate, ne vidite brigu koju smo danas nosili na licu, u ovom momentu dok pišem, nego da vidite blagost, rasterećenje i sigurnost da smo vam pružili temelj za bolje sutra. Želim vam da srcem birate one koje ćete bezuslovno voljeti i ono čime ćete se baviti, jer razum često hoće da uplaši srce. Želim vam da puno putujete, da  razvijete „Fernweh“, kako bi to moja drugarica Saška rekla i  da to u kostima i osjetite. Želim vam da se nesmetano vezujete za nove sredine i ljude, da prihvaćate i poštujete različitosti u svakom smislu i obliku. Želim vam da ste jedno drugome najbolji drugari, koliko god da život imao zamršene planove i puteve. I ako se potkradu neki problemi i greške, želim da znate da smo tu i kad brod tone, da ako ništa, zaplivamo skupa.

Čemu ova rođendanska čestitka? Nečemu što je trajnije od daha koji gasi plamen svijeće, okusu šećera koji se topi na dječijim jezicima, trajanju balona zaljepljenih na strop, koji vremenom kopne i mežuraju se. Činjenici da sladak nije šećer, nego istinska ljubav, da oči mogu da suze i kad se voli i ljuti, da važan nije kompjuter, nego drugar, da je srce najveći album onog što najviše volimo i što nam niko ne može ukrasti.

Dječice moja, voli vas vaša luda majka, a i otac, koji momentalno nešto uči.