Izvinite drugarice, nisam izazvana majčinstvom!

Moje drugarice i poznanice ovih dana uživaju uz status super majki. Vrlo je jednostavno, iskopiraš ovaj status i staviš fotku, a nakon toga označiš drugarice koje misliš da su super majke.

roditeljstvo-500x320

Izazov majcinstva (ja sam to prihvatila )! Bila sam nominirana da objavim sliku koja me cini sretnom mamom. Oznacit cu mame za koje mislim da su fenomenalne majke i moraju (ako to zele:)) prihvatiti izazov objavljivanja svoje slike sretne mame. Sve vi, predivne mame znajte da bez obzira koliko smo umorne i koliko posla treba da uradimo, moramo odvojiti vrijeme za nasu djecicu. Znate vi vec o cemu ja pricam… Ako ste jedna od onih super mama kopirajte tekst i zalijepite ga na svoj zid sa slikom i oznacite druge mame! Ima jako puno divnih mama!

Ja ne mislim da sam super majka. Vrlo često kukam da sam umorna, s posla dođem prečesto neraspoložena, s malo koncetracije pratim napredak djece. Ne znam da li već počinjem da razmišljam o nečemu što me čeka sutra da radim ili o tome šta bih trebala da kuham. Na kraju mrzim i uzrečicu koju često vidim ili čujem “žena, majka, kraljica”. Bit će da sa mnom ništa nije okey.

Žena kad se porodi prvo je izazvana nečim što se zove novi život. Ako si majka po prvi puta, prvo ti treba pola godine da se uhodaš u ulogu da te neko zove majkom ( najčešće odlazak dokorici završava sa oslovljavanjem – Majka ), a ti se okrećeš po ordinaciji i tražiš tu neku majku. Također, dolazak iz bolnice sa djetetom/djecom je mnogo stresno. To vam je kao da ste ušli u tuđi stan. Treba vam par dana da se naviknete na goste. I ako vam je Bog dao da su vam djeca zdrava, onda je sve podnošljivo.

Ja da mogu, ovdje bih označila sve majke i očeve koje znam i ne znam lično, koji su svakodnevno izazvani preživljavanjem i borbom za dobrobit svoje obitelji, prvenstveno djece. Oni koji su uredno u hodnicima bolnice, čekajući  da dodju na red kod doktora, slušajući teške dijagnoze koje bivaju uspostavljene njihovoj djeci. Označila bih u ovoj kategoriji G.dju Gordanu koja piše perom srca svaki dan o svojoj Zari I tatu G.dina Hamdiju, koji s optimizmom svaki dan svoga sina Danisa diže na noge. Od njih se uči kako ogromna bol nema mjesta kada roditeljska borba nastupi u ring. Kako se djevojčica koja je ocjenjena apgarom nula vozi na biciklu i dječak kojem  je ustanovljen celebralni poremećaj kretanja, nakon što je na kratko pri rodjenju ostao bez kisika, diše na noge i odlazi u školu.

Vježba, upornost, suze, strah, besparica, pa opet upornost, rad, borba, kreativnost, to bi bile te male, ključne riječi koje opisuju “izazov”.

Ja mislim da su sve moje drugarice divne mame, bez iznimke da li ih ja voljela pretjerano ili ne. Njihovo djete je sjedilo pod njihovim srcem i raslo u stomaku, od zrna ka cvijetu. Sad svaka ima priliku da odgaja cvijet pod svojim svetonadzorima, sa puno ili malo svjetlosti, slobode, ulaganja ili odricanja.

Svaki dan smo izazvani nečim, a naljepši izazov je uspjeh djeteta – da propuzi, prohoda, propriča. Možda se to nekima čini sitnim, ali onima čija djeca to ni dan danas ne mogu sama da urade, to je cijeli svijet.

Mama Eda

Advertisements

Ljubav

Boy-Girl-In-Love

– Je l’ da da se ljubav ne može potrošiti i prestati da „dela“ kao srce na hirurškom stolu?
– Je li tako da smo mi sada umorni i da ćemo pričati drugi dan, kad budem ja pametnija?
– Izvini, ali umor je sve o čemu razmišljam!
– Vikend bio, vikend prošao, sad to ne možemo rješavati, a?

Sve su to rečenice nečije ljubavne priče. I nije istina da su sve ljubavi sretne zbog toga što žive u velikim kućama, imaju duboke džepove, bjesna auta i još bjesniju djecu. Nije zimovanje sve što je Schladming, Bled, a ljeto što je Brač, Maldivi i Halkidiki. I nije ljubav sve što je osuđeno na propast kada se računi zatvore.

Ljubav boli, od prvog dana, znaš kad te u školi gurkaju zbog toga što si nekom povjerio tajnu. Od stuje i stida koji ti se komeša u stomaku, pa nisi siguran da li ti se plače, leži u krevetu ili trči ulicom, kad te neko prvi put uhvati za ruku, a ti misliš da si ukrao paru iz roditeljskog novčanika, jer te je sramota. Ljubav je i kad te neko ostavi na pola ulice govoreći da te ne voli, bez nekog pretjeranog problema, jer u tom momentu ti se srce slama, da bi se pripremilo za neku novu, trajniju ljubav. Ljubav je kad brineš, kad odvajaš novac za kratko putovanje u nepoznato, kad čitaš knjigu i plačeš nad redovima, prepoznavajući sebe u svakoj drugoj rečenici. Ljubav je topla riječ, meki dodir ruke koja ti sklanja šišku s oka, zagrljaj koji ti treba kada nekog više nema. To je ljubav, sila bez sile, zakon bez zakona, haljina bez vrpce, ugovor bez pečata, neuvjetovana, divlja, oslobođena od svega, bolna, radnosna, promjenjiva kao mjesečeva mijena, sa svim svojim usponima i padovima. Ona ne traži definiciju, jer definirana je oslobođena istine i slobode. Ne tražeći vlasnika dodiruje svojim eteričnim prstima i najtvrđa srca. Poigrava se, jer je u stanju da bude kraljica i prosijakinja u isto vrijeme. Ljubav je i kad ste odvojeni od osoba koje volite, jer vas ljubav uči strpljenju. Ljubav je i kad vas muž prati na porod i plače skupa s vama od straha, ne da se nećete proditi, nego da vas neće puno boljeti. Ljubav je i kad vas djeca stotinu puta podignu iz kreveta tokom odrastanja, jer vam ukazuje na snagu koju ste mislili da nemate. Ljubav je i kad se rastanete, jer niste bili jedni za druge i niste spremni da se dalje emotivno ucjenjujete.

Ljubav je toliko toga, da svaki čovjek koji bi sebi dao na zadatak da razmisli dublje o tome, mogao bi pisati od samog rođenja. Mi smo rođeni da volimo, i to je fakat. Ostalo smo posisali mlijekom, okruženjem u društvu i našom svješću da se nečemu i nekome priklonimo. Ljubav je najsvjetlija pukotina u nama i naš jedini spas od mržnje na koju smo osuđeni.

Ja sam zaljubljena u ljubav i to je moja najdraža religija.

Amin!

Zakašnjela rođendanska čestitka

Kroz ovih dvanaest mjeseci sam ponekad maštala kako da proslavimo vaš rođendan, šta će biti, kako ćete izgledati, kako napuniti kuću ljudima i djecom.

happy birthday

Istina je drugačija. I bolje je i manje je stresno.

Vama je tek godinica i još uvijek ne znate gdje vam je desno. Kako niste vrtićka djeca, nemate ni drugare s kojima biste se tukli za stazu na kojoj puzite. Naši poznanici i prijatelji ili žive predaleko ili su im djeca već dosta starija od vas. Ne radujete se ničemu toliko, nego hipnozi animiranih likova s Tv-a i zdjelici ukusne baby kašice. Ne razumijete se u to da li je bolja Vasina torta ili Monte dječija torta. Šta vam znači da li će na torti biti jedna ili jedanaest svijeća? Nemate omiljeni crtaći lik. Niste pomodarci, pa vam nije ni bitno da li ste obučeni kao rok zvijezda ili ste komotni u flekavoj gegici. Nije bilo balona, nije bilo svijeća, nije bilo drame i kuknjave kroz kuću. Možda se to jednog dana neće činiti fer, kad vam drugari budu pokazivali svoje fotografije prvog rođendana, ali ko mari. Vi ćete moći reći da ste bili okruženi porodicom, da je Pinar propuzala tačno na svoj rođendan, nakon tromjesečnog intenzivnog treninga, da je Ishak Eren otkrio da mu je draži dedin kupus, špinat s rižom i tetkina sarma, od torte sa jednom svjećicom.

Želim da vjerujem da će vam sama spoznaja da ste često bili s nama biti draža od toga kako ste izgledali. I to što ponekad u porodičnom albumu nećemo uloviti svaki momenat, jer smo htjeli da uživamo s vama, osjetit ćete u svom biću, u našim zdravim odnosima, u slobodi da govorimo jedni s drugima bez straha i zastajkivanja. Želim da su vam bitne ljudske vrednote, da odrastete i budete pošteni i dobri, imajući u vidu da je cijena ovih vrlina uvijek visoka. Uvijek birajte da govorite istinu, jer ju je – logično, lakše zapamtiti od laži. Želim da, kad nas gledate, ne vidite brigu koju smo danas nosili na licu, u ovom momentu dok pišem, nego da vidite blagost, rasterećenje i sigurnost da smo vam pružili temelj za bolje sutra. Želim vam da srcem birate one koje ćete bezuslovno voljeti i ono čime ćete se baviti, jer razum često hoće da uplaši srce. Želim vam da puno putujete, da  razvijete „Fernweh“, kako bi to moja drugarica Saška rekla i  da to u kostima i osjetite. Želim vam da se nesmetano vezujete za nove sredine i ljude, da prihvaćate i poštujete različitosti u svakom smislu i obliku. Želim vam da ste jedno drugome najbolji drugari, koliko god da život imao zamršene planove i puteve. I ako se potkradu neki problemi i greške, želim da znate da smo tu i kad brod tone, da ako ništa, zaplivamo skupa.

Čemu ova rođendanska čestitka? Nečemu što je trajnije od daha koji gasi plamen svijeće, okusu šećera koji se topi na dječijim jezicima, trajanju balona zaljepljenih na strop, koji vremenom kopne i mežuraju se. Činjenici da sladak nije šećer, nego istinska ljubav, da oči mogu da suze i kad se voli i ljuti, da važan nije kompjuter, nego drugar, da je srce najveći album onog što najviše volimo i što nam niko ne može ukrasti.

Dječice moja, voli vas vaša luda majka, a i otac, koji momentalno nešto uči.

Da li inzistirati na motoričkim obrascima kod bebe?

10850296_10152518188973008_7546598900041727853_n

Po struci, a i po svoj prilici, nisam doktor, ali jesam roditelj. Obzirom da sam u prethodnom blogu pisala o vježbama koje radimo sa našom kćerkicom, koja ima brata blizanca, vrlo agilnog i spretnog u vremenu i prostoru, fizioterapeutica nam je preporučila da, obzirom da nije preskočio niti jedan obrazac motornog razvoja bebe, mu kupimo cipelice za prohodavanje, koje će mu oblikovati stopalo.

Radnje koje su prethodile

Naš sin je bebac koji je usvojio sve logične obrasce odrastanja i na kraju samostalnog kretanja kroz prostor. Kako sam već pisala u prethodnom blogu, naš stan je prilagođen našim blizancima, tako da su skoro sav prostor prisvojili u prešutnom ratu bez ispaljenog metka. Od obrtanja s leđa na stomak, do samostalnog pridizanja stražnice, ka puzanju u rikverc i plaču usljed zbunjenosti, samo je jedan od obrazaca kroz koje je prošao naš sin.

Samostalno dizanje glavice, pa bočno sjedanje

Od četvrtog mjeseca su klinci na podu. Onako, mlitavog držanja, obzirom da je kćerkica imala 2200gr, a sin 2400gr, petominutni trening mene tvrdoglave majke je ličio na to, da su morali da leže na stomaku, preko zarolanih ručnika.

bolje držanje

Kćerka je spavala kao princeza preko ručnika, dok je sin vremenom počeo da duže drži glavicu iznad smotuljka. Vremenom je on pokazivao veći interes za samostalno držanje glavice, pasivno sjedenje, koje se vremenom pretvorilo u ljuljanje naprijed-nazad, da bi dohvatio igračku, koja stoji ispred njega.

Noćni plač

Još jedan od obrazaca  dnevnih aktivnosti, bočno dizanje se pretvorilo u klečanje, koje je vodilo ka puzanju. Bočno dizanje nam je bio alarm da spustimo madrace na krevetu na najnižu moguću tačku, da se dizanje u stojeći položaj uz ogradicu nebi pretvorilo i u slobodan pad. Sad zamislite kad tako jedna mala glavica od puzanja, ustajanja, uzimanja igračaka samostalno, prebacivanja istih iz jedne u drugu ruku, kretanja uz namještaj, prevladavanja velikih razdaljina kroz stan, misleći iz sobe u sobu, prebaci u svoju glavicu i plače neutješno po sat, do sat i pol. Odgovor je jednostavanpusti me na miru, sjedi kraj mene i čekaj da se umirim. Danas sam puno naučio! Vrijeme je da to zapečatim suzama.

Puzanje

Zašto pišem o prethodnim obrascima i vraćam se na puzanje. Ako već stručnu osobu pitate da li je puzanje bitno, dobit ćete potvrdan odgovor. Bitno je i bitno je da ga beba ne preskače. Puzanje samo po sebi bitno za jačanje kičme. Preduslov da dijete puže je njegovim samostalnim dizanjem na ručice, kao i dobrim držanjem glavice, kao kad radi ženski sklek.

DSC_0698

Vremenom se beba pridiže na koljena, ljulja naprijed-nazad i kreće u akciju. Mi smo se baš zabavili dok nam sin nije propuzao. Rikverc puzanje pod stolom ga je brinulo i dovodilo do suza, a onda spoznaja da može ići naprijed, ličila je na radost malog krokodila. Najveću radost mu predstavlja kad neko od nas puže s njim kroz stan, a ja mu skidam kapu, puzanje i nije neka zabava za naša koljena. Dok puže bebi se vježba čulo vida, a tako i kognitivne spoznaje, prema tome, ako je bebac u kući, na koljena i provedite ga kroz stan!

 

Stajanje i senzomotorna inteligencija

– Vidi mama ja stojim sam!

DSC_1036

Tako je izgledalo prije par sedmica dok je sin držao igračku, kojeg zovemo Zlaki, od milja, po našem drugu, ne shvatajući da on zapravo stoji i da mu je Zlaki jedini oslonac. Momenat spoznaje da se ne drži ni za šta drugo, do za uši igračke, izgledala je kao kad Kojot pada s litice, u ovom slučaju, u čučanj. Svakako na sinu primjećujemo razvoj senzomotorne inteligencije, a to se očitjue kroz kombinaciju pokreta i svjesnosti da kad se igramo taši-taši tanana, on lupka dlanovima, kad kažemo bravo, također, onda kroz vađenja igračaka iz kutije, ili vraćanja drvenih životinjica u kuću, te pri oblačenju i svlačenju, gdje se osjeti olakšanje.

Kupovina cipela

Da bi cijeli proces zaokružili „kako treba“, kupili smo mu Cicibanke. Ima tu sad nekih super brendova, ali mi smo puzi kupili cipele za puzanje i nemamo srca da ga po cijeli božiji dan držimo zarobljenim u cipelama koje, po stručnom savjetu, omogućavaju pravilan razvoj i posturu, bar na našim prostorima, dok čitajući strane blogove, stručnih osoba, također, možete pročitati da dijete što više treba da je boso i da samostalno razvije stopalo. Mi se trudimo da stojimo između dvije škole, nastojeći da ne uvrijedimo različite škole, a i da ne maltretiramo dječija stopala.

DSC_1021

Rast i razvoj blizanačkih beba

Ne postoje dvije bebe koje su potpuno iste.
Prva godina je najdinamičniji period u rastu i razvoju djeteta

DSC_0929

Prošlo je deset mjeseci od rođenja naših blizanaca, te smo kao roditelji još više umješani u igru s mališanima. Obzirom da naša kćerkica ima usporeniju motoriku od brata blizanca, to nas je zabrinulo, a onda i poguralo da je odvedemo fizijatru. Već sedam dana idemo na vježbice, gdje joj se kombiniraju dvije tehnike: Vojta i Bobath.

Djeca blizanci

Roditelji blizanaca se nikada neće požaliti da je odgajati dvoje teže od odgoja jednog djeteta. Sav taj trud i rad koji smo ulagali u prethodnih deset mjeseci vidljiv je na našoj djeci. Odgajamo dva različita svijeta u svakom smislu: dječaka i djevojčicu. Dok je dječak življi i otvoreniji za igru kod kuće, sasvim se drukčije ponaša kada smo vani. S djevojčicom je opet druga priča, gdje se pokazuje  kao individualac kod kuće, rola se sama, bori za igračke, a vani je uvijek nasmijana, kad god joj se stranci obrate.

Izgovaranje slogova i motorika

Ali da ne bih pretjerano odlutala od teme, vratit ću se na motorički napredak djece. Znate kad prvi put čujete slogove djeteta, kao: Da, da, la, la, ta, ta i slično – kažu pedijatri, a i naša fizijatrica, da je izgovaranje slogova praćeno i napretkom u motorici. Dok se naš sin, uz lagano pridržavanje uz namještaj, kreće kroz stan, prevladavajući pragove i glatke površine puzanjem, vraćanjem u dnevnu sobu, opet, pridržavajući se od neki dio pokućstva, deklamuje naredbodavno nešto na bebećem, dok mu ja kroz prijetnju govorim da ću mu nacrtati brkove kao u Adolfa i tako ga ovjekovječiti aparatom. Ne mari, pršće ustima prema meni u afektu i odlazi. Kod kćerkice je druga priča. Ona se zadovoljava ležanjem i rolanjem ka igračkama. Grguri pljuvačku u grlu, kriči kao ptica i povremeno složi neki slog, ali kažem, povremeno. Pravi krug oko stola, tako što se odguruje nogicama od namještaj, obrće na stomak, vraća na leđa i tako. Isto kao hodočasnik u obilasku Meke. Polako, ali sigurno, stiže tamo gdje želi da bude!

Nemoj da se brineš!

Kad vam kažu  prijatelji, koji već imaju djecu u vrtiću ili školi da se ne brinete, svakako tješi, ali ne pomaže vašem djetetu da iz ležećeg položaja pređe u sjedeći položaj. Meni je desetak prijateljica napisalo da se ne brinem, da su njihova djeca prošla kroz iste vježbice. Aha! Ipak ste i vi vodile djecu na treninge, niste ignorisale savjete pedijatara i naginjale se na priču: „ Ma pusti dijete, kad mu dođe, samo će!“ Mislim da se svi vodimo onim što nam stomak kaže, a to je da bi uradili sve za svoje dijete. I kad imate dvoje djece i primjetite da postoje razlike u razvoju, onda vam razum alarmira da ipak pokrenete sve što je u vašoj moći da aktivirate uspavanu ljepoticu.

Mr Vojta & Mr/Mrs Bobath

Kod gospon Vojte, dijete mora biti fiksirano u određenom položaju, uz pritisak tačno određenih akupresurnih tačaka, da bi mišić izvršio kontrakciju, tj. dovelo dijete u položaj gdje se grči, tj. nesvjesno izvodi određene radnje. Ovu sveobuhvatnu terapijsku metodu izvodio je Dr. Vaclav Vojta, gdje se „normalni“ motorički razvojni tokovi, kao : hvatanje, uspravljanje, hod, primarno ne uče i ne vježbaju. Terapija nastoji višestruko aktivirati mozak na „urođene, pohranjene uzorke kretanja“ i eksponirati ih kao koodrinirane pokrete  u trupu i ekstremitetima. Svakako, mi kao roditelji dobijamo obuku, gdje više puta dnevno vježbamo s kćerkicom. Bitna je frekventnost vježbanja, nikako zapuštanje i prepuštanje fizioterapeutu da bude jedina osoba zadužena za dobrobit vašeg djeteta.

Bobath terapija je razvijena od strane bračnog para, Karela, neurologa i psihijatra i Berthe Bobath, fizioterapeutkinje. Kako se ova vrsta terapije temelji na normalnom pokretu i normalnim obrascima pokretanja, roditelj koji ide na obuku s djetetom će primjetiti, gdje fizioterapeut, zagrijava vaše dijete i radi s njim, na izgled, vratolomne radnje: sjedenje, bacanje ruku ispred sebe, balansiranje na pilates lopti, valjanje „pite“ na ogromnom valjku i slično. Sve što se upamti na vježbama, kroz igru bi se trebalo ponoviti kod kuće. Iako su treninzi izuzetno naporni za bebu, što se ranije krene, to je bolje!

Didaktičke igračke i prostor za bebu

Plišani medo je tješitelj, jaran za odnijeti u krevet i zagrliti. Didatkička igračka je korak u novu dimenziju. Kupovina ili nasljeđivanje didaktičkih igračaka je definitivno najbolji ulog za dijete. Ne vjerujem, ako držim dijete u krilu i gledamo skupa televiziju ili se igramo na pametnom telefonu, tabletu i sl., da će sutra od njega biti Tesla ili novi Steve Jobs. Igrom i korištenjem „pametnih igračaka“ razvijamo pametnu i maštovitu djecu. Prvo, od ranijih dana, radimo na njihovoj sitnoj motorici, na izgovaranju slogova, igrajući se drvenim igračkama, gdje prepoznaju životinje, oblike i slično. Sin je ovladao sitnom motorikom u tančine, čačkajući prstićima detalje, hvatajući sitne perle, zalutali komad kruha, pipkajući udubljenja u igračkama, na zidu, ćilimu u slično. Jučer je bilo oduševljenje igračkom ( psić na guranje), koji je igračka koja potiče krupu motoriku, koja je predispozicija za kretanje kroz prostor, bavljenje određenim sportom i slično. Kćerkica još uvijek se opušteno, bebeći oduševljava svime, kroz ciku i smijeh. Svemu pruža ruke, sve joj je interesantno, ali prvo dok prođe kroz „carinu“ – usta. Ona se oduševljava senzoričkim igračkama: zvečke, igračke koje sviraju, kesice koje šušte u bebinim rukama ( naravno, dok je roditelj uz bebu).

Kutija za finu motoriku
Kutija za finu motoriku
Igračka za odgurivanje - krupna motorika
Igračka za odgurivanje – krupna motorika
DSC_0935
Senzoričke igračke

Svakako, da ne zaboravim, naš stan liči na veliku igraonicu. Mi nemamo ogradicu, kao neki roditelji, ali stan u kojem smo, ne zahtjeva ništa više, sem naše pažnje. Njima je prepušteno da istražuju do mile volje ( utičnice i ćoškovi su zaštićeni, a hemikalije su pospremljene).

Za sada, najbitnije nam je da naši klinci, kao  prijevremeno rođene bebe, sustižu svoje vršnjake u psihomotornom razvoju, nadajući se u budućnosti da će ovaj naš trud i briga od njih da pretvore kvalitetne individue sa osebujnim karakterom.

Kako odgojiti dijete?

mafija

Zašto dvojiti kako da odgajamo djecu? Neka budu bolja od nas, svakako! Neka više vole, a manje se vode negativnim emocijama. Neka ih nije sramota da pokažu sve što umiju, a ono što ne umiju, da, za početak, isplaču. Dragi prijatelji, nije izazov odgojiti egocentrika ili monstruma, nego dijete po mjeri djeteta. Ne super-dijete, ne super-zloću, nego super-dobricu.

Mama Eda

Kod mene nikada nije bilo dvojbe, niti sam razbijala glavu, ako budem imala klince, kako ćemo ih odgajati.

Nemjerljiva je snaga negativnih događaja, koji buduće roditelje ponukaju na razmišljanje:

– Možda su moji pogriješili što su me ovakvim/ovakvom odgojili?

– Šta da sam dobio/la špicn-laktove ili bio/la bezobrazniji/a?

– Zašto se bojim?

– Zašto nisam zadovoljan/zadovoljna, iako sam nekog povrijedio/la?

Gledam ih kako rastu, moja dnevna doza dopamina, serotonina, adrenalina, sve te hemije koja stoji u moždanoj apoteci i biva razlog moje veće želje da budem bolja nego što jesam, umijem, pojmim, napajajući se besplatno, kao imela na zdravo drvo, kradući im eter oko utapkanih, malih tijela, koja se migolje na prekrivaču, stvarajući prve odbrambene mehanizme, šireći nesigurno krila, poput Džonatana Livingstona.

Neka ih, neka budu dio nas, a opet svoji.

Prije bih rekla da je veći izazov odgojiti plemenito i dobro dijete, nego ga pretvoriti u goropadnika.

Ne hrabri dijete glupim, ne podstiči dijete da jedino misli da je lijepo i da mu više ništa ne treba! Trebaju mu upravo ta krila, nevidljiva, koja ne vidiš da izrastaju u njegovoj mašti, baš na leđima, između lopatica, široka, prozirna, nejaka, a opet spremna za let. Poguraj ga da poleti, pa neka i padne, ali svaki dan napravi da vam bude izazov, bajka! Pronađi magičnu prašinu Palčice i prstohvat prospi po tom čudu koje se rodilo i spremno da izađe iz gnijezda. Uvedi ga u svijet mašte, ako sam/a ne umiješ, onda dopusti po prvi put da ti mašta radi.

Zagrli me, jer mi treba!

Upitaj svakog za neki savjet, ali ne pretjeruj. Dva oka u glavi nisu ista, tako i naša dva djeteta su planete za sebe. Savjeti od ljudi su često dobronamjerni, ali ne uvijek primjenjivi na našoj djeci. Rečeno nam je da ih pustimo da plaču dok se ne iscrpe, ja to ne mogu! Zagrlim ih, nekad onako kao hobotnica, izigravajući da nas u narednom momentu čeka kataklizma većih razmjera. Međutim, čim vidim da gube interes i gledaju da se dohvate igračke ili nečeg zabavnijeg od mene, pravim se kao da se ništa nije ni desilo. Ne treba ih vezivati da ste vi jedina, uz to, živeća igračka, koja im je na dohvat ruke.

 Dijete nije zamorac!

Odvoji vrijeme za dijete/djecu. Pišući ovih par redova, pravila sam prekide po par dana. Razlog je jednostavan, dijete treba roditelja i roditelj treba da izvoji vrijeme da bude tu za dijete!

Čitajući studije o odgajanju djece, pročitah priču o „bogatom i siromašnom laboratorijskom zamorcu“. Jedan je bio zatvoren u kavez, gdje su ga samo hranili, dok je drugi imao kraljevski tretman, opremljen kavez, gdje bi mogao da trči i igra se sa stotinu nekih čudesa. Mjerenjem mozga dva zamorca, ustanovilo se da je bogatijem zamorcu teži mozak od mozga siromaha. U životu se, najčešće, zamorac slabijeg statusa trudi da nešto postigne, sa ili bez roditeljskom asistencijom i pažnjom. Vrijeme posvećeno djeci je vrijednije od desetine igračaka za razvijanje motorike i mašte, zato, nemoje da vas pita budućnost, gdje ste danas bili za vaše dijete.

Bez straha

Strah može biti podsticajan da radimo nevjerovatne stvari, naravno, misleći na pozitivne. Moj najveći strah je bio da neću znati ništa s bebama, a evo nas sedmi mjesec, sretni, nasmijani, a i umorni. Bez straha treba pristupiti svemu, bebe ništa ne znaju, one su te koje se boje, koje sve kontroliraju plačem ili osmjehom. Bez straha sa dohranom, sa guranjem kolica, sa glasnim urlanjem, dok ih smirujete tokom šetnje. One su stvorovi sa prostim funkcijama, gladan, žedan, pospan, razdragan… Sve dok udarate u prave dugmiće, Vi ste gospodar igre. Naravno, uvijek postoje elementi iznenađenja, bebe rastu i srećom prerastaju nivoe igrice. Budite sretni kad se to desi!

Kako sa strancima?

Prvi par mjeseci smo se ubijali od pretjerane higijene. Za bebe mora da je sve super-sterilno! U neko vrijeme sam se ponašala kao da sam hirurg, nedostajala mi je kuta i s rukama podignutim u zraku, suprug koji će se uvijek naći da mi asistira sa flašicama, pelenama i sličnim čudesima. Međutim, vremenom je taj odnos popustio. Što smo više vani, češće nam ljudi prilaze. Djeca radoznalo djeci pipaju golišave nožice, a nerjetko drugi roditelji, babe, dede i ostali oduševljeni prolaznici ih poljube u nogu, ruku ili pomiluju lice. Nismo ih, još, panično brisali asepsol maramicama ili trčali kući da ih izribamo. Uradili smo nešto suprotno, pustili smo ih da razviju osjećaj za druge, da ako ih poljube ili pomiluju, da će za nagradu dobiti osmjeh naših beba. Pustili smo i naše bebe da uče da i drugi ljudi vole, a da to nisu samo njihovi roditelji.

Kako sam prestala metlati snijeg

slika

Mojoj djeci je treći mjesec, ljubi ih majka. Kao da sam prevalila nekoliko kamiona cementa i istovar se još nije prekinuo, osim za cigar pauzu, ručak i nuždu s nogu. Majčinstvo je daleko od onog ideala gdje se dobro isfrizirana žena u uredno ispeglanoj košulji, vitke linije, sa besprijekorno čistim djetetom, smije u objektiv kamere. Barem ja nisam ta žena. Sretna sam ujutro kad zakačim ukosnicu, da sklonim već frizuru koja je sve osim frizure, operem zube, bar u jednom smjeru, i poškropim lice k’o junaci iz filmova, studenom vodom za instant buđenje.

Ja sam majka s lošom frizurom, izuzetno kratkim noktima, u napola ubljuckanoj trenerci i majici sa lobanja printom, jer to je jedino što mi je preostalo od mog cool personalitija. Uvijek između dvije bočice, dvije upišane ili usranje guzice, dva plača, dvije ljubomore, dva osmjeha, baš kao “između dvije vatre”, čekajući da se umorim I da me lopta protivnika izbaci iz igre.

Kad se bebe umore i klonu u svoj lagani san, gledam kako da se “presvičam” iz uloge majke u kuharicu, čistačicu i dobru domaćicu. I ne kažem da mi ide od ruke. Često se nađem ćošku gdje stoji polica i gledam knjige koje bih odjednom voljela da pročitam, kutiju s nakitom koji ne nosim, parfeme koji čekaju da im rok istekne, gitaru koju nikad nisam naučila da sviram i počnem moje momentalno stanje samosažaljenja moliti da me napusti.

Tri mjeseca sam se borila sa suprugom da nakon što uspavamo bebe, ostanemo pred televizorom ili uopšte budni i pročamo o čemu smo nekada pričali. Na kraju se naša konverzacija svede na to da neko drži daljinski u polusnu, a drugo, vjerovatno ja, hrčem bez imalo stida. Onako, potklocani jedno na drugo, kao na vojničkoj straži.

Do jučer sam imala možda neke druge ambicije. Ali kad bolje razmislim, toliko toga sam uspjela da ostvarim, od nekih snova sam odustala, jer je tako bilo logičnije i jednostavnije. Ne bih se vratila niti u jedan dan prošlosti, niti za sekudnu, rado pogledam stare slike i kažem da je bilo lijepo. Sad gledam naprijed, ne onako ludački po dvadeset godina unaprijed, nego dan za danom. I ne metlam više snijeg, jer to je metafora za čišćenje kuće sa dvije bebe. Ne vrijedi metlati snijeg koji pada, a pada svaki dan u vidu bočica, pelena, gazica, gegica I tako u krug. Moja borba da sačuvam kuću u redu, čistom, jednostavno je završena. Ne stižem biti čistačica, jer onda ne stižem biti majka. Ako sam majka, onda ne stižem biti kuharica. Ako sam kuharica, ništa ne stižem I tako. Pustila sam da me lavina odnese I što je najsmješnije, Jedna lavina me ubije, druga oživi i idem dalje, oživljavam jednu po jednu ulogu, koja mi brani da budem sve u jednom danu, a to je super mama i idealna žena.

Sada se naš život sveo na jednostavne funkcije, kao kod kompjutera, mi smo jednostavan operativni sistem. Bebe su zdravo, živo, deblje su, budnije, zahtjevnije, više se smiju, prde, podriguju, više plaču i pružaju ruke. A nas dvoje, mi smo brđani u našem malom izviđačkom logoru, iščekujući da naši poletarci stasaju u predivne ljude.