Kako sam prestala metlati snijeg

slika

Mojoj djeci je treći mjesec, ljubi ih majka. Kao da sam prevalila nekoliko kamiona cementa i istovar se još nije prekinuo, osim za cigar pauzu, ručak i nuždu s nogu. Majčinstvo je daleko od onog ideala gdje se dobro isfrizirana žena u uredno ispeglanoj košulji, vitke linije, sa besprijekorno čistim djetetom, smije u objektiv kamere. Barem ja nisam ta žena. Sretna sam ujutro kad zakačim ukosnicu, da sklonim već frizuru koja je sve osim frizure, operem zube, bar u jednom smjeru, i poškropim lice k’o junaci iz filmova, studenom vodom za instant buđenje.

Ja sam majka s lošom frizurom, izuzetno kratkim noktima, u napola ubljuckanoj trenerci i majici sa lobanja printom, jer to je jedino što mi je preostalo od mog cool personalitija. Uvijek između dvije bočice, dvije upišane ili usranje guzice, dva plača, dvije ljubomore, dva osmjeha, baš kao “između dvije vatre”, čekajući da se umorim I da me lopta protivnika izbaci iz igre.

Kad se bebe umore i klonu u svoj lagani san, gledam kako da se “presvičam” iz uloge majke u kuharicu, čistačicu i dobru domaćicu. I ne kažem da mi ide od ruke. Često se nađem ćošku gdje stoji polica i gledam knjige koje bih odjednom voljela da pročitam, kutiju s nakitom koji ne nosim, parfeme koji čekaju da im rok istekne, gitaru koju nikad nisam naučila da sviram i počnem moje momentalno stanje samosažaljenja moliti da me napusti.

Tri mjeseca sam se borila sa suprugom da nakon što uspavamo bebe, ostanemo pred televizorom ili uopšte budni i pročamo o čemu smo nekada pričali. Na kraju se naša konverzacija svede na to da neko drži daljinski u polusnu, a drugo, vjerovatno ja, hrčem bez imalo stida. Onako, potklocani jedno na drugo, kao na vojničkoj straži.

Do jučer sam imala možda neke druge ambicije. Ali kad bolje razmislim, toliko toga sam uspjela da ostvarim, od nekih snova sam odustala, jer je tako bilo logičnije i jednostavnije. Ne bih se vratila niti u jedan dan prošlosti, niti za sekudnu, rado pogledam stare slike i kažem da je bilo lijepo. Sad gledam naprijed, ne onako ludački po dvadeset godina unaprijed, nego dan za danom. I ne metlam više snijeg, jer to je metafora za čišćenje kuće sa dvije bebe. Ne vrijedi metlati snijeg koji pada, a pada svaki dan u vidu bočica, pelena, gazica, gegica I tako u krug. Moja borba da sačuvam kuću u redu, čistom, jednostavno je završena. Ne stižem biti čistačica, jer onda ne stižem biti majka. Ako sam majka, onda ne stižem biti kuharica. Ako sam kuharica, ništa ne stižem I tako. Pustila sam da me lavina odnese I što je najsmješnije, Jedna lavina me ubije, druga oživi i idem dalje, oživljavam jednu po jednu ulogu, koja mi brani da budem sve u jednom danu, a to je super mama i idealna žena.

Sada se naš život sveo na jednostavne funkcije, kao kod kompjutera, mi smo jednostavan operativni sistem. Bebe su zdravo, živo, deblje su, budnije, zahtjevnije, više se smiju, prde, podriguju, više plaču i pružaju ruke. A nas dvoje, mi smo brđani u našem malom izviđačkom logoru, iščekujući da naši poletarci stasaju u predivne ljude.

Advertisements