Prijateljstva

Image

Ne vjerujem da se nećemo opet sresti, pogotovo ako se još uvijek potajno volimo dječijim srcima, gledamo istim očima i poslije sedamnaest godina. Ne vjerujem da će nas vrijeme pokvariti od našeg zadnjeg susreta prije par dana i napraviti od nas monstrume.

Prošlo je toliko vremena u kojem smo od svog života pleli džempere događaja, navlačili šalove jednoumlja, prolazili trnovitim putem u balerinkama i isplakali more suza oko imaginarnog otoka, na kojem leži tvrđava našeg bitisanja. Onoga onda i ovoga sada. I tu istu tvrđu čuva jedna ala. Jaka je i za oko nevidljiva, tek bojažljivom srcu prolaznika prođe kroz glavu da uvuče glavu do ramena kroz kapijska vrata našeg zarobljenog vremena, ali mu ne ide. Ne možemo mu nacrtati put od kuće do škole, prve klupe i nevješto zapaljene cigare. Još manje do prvog ozbiljnog alkoholisanja likerom od jaja i pola piva u zagrebačkoj Jabuci, žuljeva na praksi jeftinog hotela Plava laguna ili ozbiljnog izlaska u grad u tetkovoj prugastoj pidžami i unikatnoj majici ispisanoj citatima iz hemingvejove knjige „Kome zvono zvoni“.

Vrijeme nije nikakvo čudo, nego je integral koji se kreće kroz tačke. Na tom putu proćerdamo svašta i sa svakim, s nekim se volimo, dangubimo, skačemo u visini koncertnog stage, polažemo ispite u zadnjoj klupi, gubimo vid do minusa i plusa, slamamo srca i dopuštamo da nam budu slomljena, navlačimo duks na visinu očiju, pirsamo noseve, pupke i obrve, skačemo iz padobrana, panično plačemo na letu od Zagreba do Njujorka i San Fraciska. Oblačimo prva odjela i mijenjamo crni lak crvenim. Putujemo, nekad vozom, nekad busom, najčešće mislima pokušavamo premostiti sve jazove, u srcu, u umu, grleći ih posljednjim titrajem etera, dajući svakom astralnom putu neko znakovito ime.

U ovih par dana sam iscrtala divan integral sreće i smijeha. Osjećaj kad te na na sretan način tuga boli, jer prostorno si razdvojen od onih s kojima se najbolje razumiješ. I ništa se ne mijenja, sem protoka vremena. Mi ostajemo isti ljudi, u kratkom vremenu nasmijani raznim glupavim situacijama koje nas tjeraju da se zaposlimo, udamo, rodimo djecu na carski, vakum ili prirodan način, da imamo male i velike cice, da idemo u Madagaskar i plovimo malim brodicama, gdje skupa sa lokalnim stanovništvom isplovismo na otvoreno more prekriveni folijom skupa s kokoškama, povraćajući u istu kantu. Na tren sam se osjećala da me je progutala vremenska mašina u kojoj sam bila svaka od njih po na osob, u porodilištu, u transu na letu, u poljuljanoj brodici zapahnuta smradom kokoški i bljuvotinom iz kante, na Uskršnjim otocima, u padobranskim hlačama, na dijeti, sa 100kg i u nemogućnosti da vidim vrhove stopala i vaginu u kozmetičkom zrcalu, s kozicama u 4 mjesecu druge trudnoće i tako dalje, i tako redom.

Vjerujem da neka prijateljstva nisu kao svijeća, zapaljena s obje strane s ciljem da što prije izgori. Prava prijateljstva nisu ucjenjena, niti precjenjena, nego tiha, staložena i strpljiva, skrivena tu negdje u nama.